TEATAR &TD: "FURY REVOLUTION REVIVAL TOUR"
Pazi što si želiš...
'Fury Revolution Revival Tour' pripada u predstave koje podjednako mogu pobuditi nostalgiju i izazvati posprdan smiješak i čini mi se upravo ta dvojnost najzanimljivijom odlikom ove predstave. Da je malo kraća, to bi joj bila dodatna vrlina jer tiša nikako ne može biti!
Objavljeno: 18.4.2018. 2:35:26
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Fury Revolution Revival Tour" / Damir Žižić

Najnoviji autorski projekt redatelja Mirana Kursphića jest predstava „Fury Revolution Revival Tour“ koju je napisao zajedno sa spisateljicom Ronom Žulj na engleskom jeziku i postavio u Polukružnoj dvorani zagrebačkog Teatra ITD (12.4.2018.). 

Priča je to o usponu, trajanju i preobrazbi četveročlanog  VIS-a (vokalno instrumentalnog sastava) „Fury“ u razdoblju od 1968.-1974., njihove svirke u njujorškim klubovima, europskoj turneji i raspadu. Poznata krilatica poput „Rock je moj život“ ili geslo u određenju načina života i glazbe kao „seks, droga i rock'n'roll“ često se „razbucaju“ u dolazećim, neprijateljskim vremenima. Ostarjeli roker više nije zanimljiv, njegova revolucionarna žestoka svirka postaje  gnjavaža, publika, a time i menadžer, traže „njonjave“ ljubavne pjesme i on se nalazi pred dvojbom o daljnjem načinu života  – ako nije uspio u naumu da „živi brzo, umre mlad i bude lijep leš“ suočava se nužnošću kompromisa.

Koliko Kurspahić (koji vrlo energično i izdržljivo uprizoruje pjevača grupe) teži podsjećanju na prilično tipičan put rock sastava, a koliko u predstavi možemo prepoznati rugalicu (ironijski odmak je omiljeni Kurspahićev redateljski pristup), ovisi o našim vlastitim sjećanjima, iskustvima i svjetonazoru. Uz njega vrlo uvjerljivo nastupaju Nikša Marinović (kao gitarist i  autor hitova nespreman na spuštanje glazbenih kriterija), Domagoj Janković (nonšalantan gitarist u težnji za blagodatima koje mu donosi popularnost) i Karlo Mrkša (koga ne napušta zaluđenost sviranja bubnjeva). Tu je, dakako, producent Sven Jakir kojemu je glazba posao, a ne umjetnički izraz.

Osim što ih slušamo  dok sviraju i raspravljaju o svojim rokerskim svjetonazorima (je li pobuna urlati prostote s pozornice, a onda pristati na dobro plaćeno snimanje reklama?), pratimo putem videa (Vanja Vascarac) ljude i situacije karakteristične za njihov posao, a perike i odjeća formiraju njihove  vizualne preobražaje (Domagoj Štimac). 

„Fury...“ pripada u predstave koje podjednako mogu pobuditi nostalgiju i izazvati posprdan smješak i čini mi se upravo ta dvojnost najzanimljivivijom odlikom ove predstave. Da je malo kraća, to bi joj bila dodatna vrlina; jer tiša nikako ne može biti!