Prije četvrt stoljeća osnovano je u Zagrebu prvo privatno kazalište u Hrvatskoj, Lutkarsko kazalište „Za bregom“ (glumac-animator i redatelj Vladimir Chytil, dr. sc. Zdenka Đerđ) čija je misija „...usvajanje i njegovanje trajno pozitivnih kategorija ljudskosti u prvih deset godina života kroz doživljaj lutkarske i kazališne prakse...“ i vizija da „...sebe vidi kao inicijatora i koordinatora stručno-znanstvenog rada i recentne lutkarsko kazališne prakse namijenjene djeci do deset godina...“.

Poput brojnih „bezdomnih“ kazališnih grupa i umjetničkih organizacija, i ovo je kazalište svoje predstave prilagođavalo najrazličitijim prostorima, od vrtića i kulturnih centara do opremljenih kazališnih prostora pa je njihova najnovija predstava „Listovi slikovnice“ (3.3.2018.) zaigrala u Centru za kulturu i informacije Maksimir (Zagreb, Švarcova 18). Iako se ne može govoriti o idealnim uvjetima, posebice ne što se tiče gledališta, dvorana ima pozornicu i tehnički je pristojno opremljena.

Predstavu „Listovi slikovnice“ (koja je obnova praizvedbe iz 2015.) je prema pričama Hansa Christiana Andersena i poeziji Dobriše Cesarića i Marije Barbarić Fanuko za lutkarsku igru napisala Zdenka Đerđ, ujedno redateljica predstave. Predstava istog naslova izvedena je u ožujku 2015. (mada je igrala i prošle godine), ali njezina inačica pod nazivom „Mjesečeve priče“ (i temeljena uglavnom na Andersenovoj zbirci „Slikovnica bez slika“) izvedena je već 2006. Prateći izvedbe na službenoj stranici kazališta, proizlazi da se u predstavi uglavnom mijenjaju izvođači i smanjuje broj priča (ova posljednja predstava namijenjena je djeci od dvije do osam godina, a to svakako nije vrlo strpljiva  publika, tako da  ne izdrži niti predviđenih 35 min).

Većinu lutaka kreirala je Nikolina Manojlović Vračar, a problem je tih „lutaka na štapu“ što ih se može minimalno animirati: uglavnom se vrte lijevo-desno ili poskakuju, izvirujući kroz trake koje predstavljaju vodu (budući da trake nekontrolirano lepršaju, vide se animatorice, što djeluje prilično „šlampavo“). U današnje doba vrhunske tehnologije, iznenađuje da se lutke rade plošno i statično, a vrhunac je figura mačke koja sjedi i pri tome „hoda“... Dakle, mačka  (zapravo njih dvije) je u sjedećem položaju i takva „poskakuje“ pomičući se po podlozi – zar to nikome u ovoj predstavi nije bilo čudno: ni autorici lutaka, ni animatoricama (inače diplomiranim glumicama-lutkaricama Umjetničke kademije u Osijeku) ni redateljici?! 

Osim lutaka na štapu, imamo i zijevalice (vrsta ručne lutke) koje je za likove žablje obitelji izradio je Antun Crljen i to su  gotovo jedini likovi koje se može doista animirati (širom otvaraju usta, ali barem se nešto pomiče). Ali, ali – iako odjevene u crne majice dugih rukava, animatorice dozvoljavaju da im se vidi koža ruke, što razbija iluziju i djeluje (vidi gore) „šlampavo“ (nemarno, neuredno, netočno, aljkavo;  schlampig, njem.).

Predstava počinje kazalištem sjena (izabrale i izradile Ana-Marija Percaić i Justina Vojaković Fingler) gdje Mjesec nagovara Slikaricu da slika njegove priče. Prva epizoda su razigrane i zaljubljene ribe, potom pratimo let labudova / galebova (vrlo lijepo izrađeni) među kojima jedan pada i ipak nastavlja let, zatim slušamo razgovor zvijezda, mladi par koji recitira pjesme (djeluju kao izrezani iz kartona i bez ikakvih mogućnosti pokretanja), majku koja djetetu pjeva uspavanku  i neka sasvim čudna epizoda za koju se (naknadno) otkriva da je „Djevojčica sa šibicama“. U nastavku gledamo relativno  uspjelu epizodu o ptici (Crljen) u krletci koja sanja o slobodi, već opisanu nesuvislu ljubavnu priču mačjeg para koji „sjedeći hoda“, ljubavni ples crnih labudova, priču o žabljoj obitelji (dramaturški, vizualno i animatorski najbolje) te napokon spašavanje zvijezde iz vode. Završava sjenama (to bi bila zaokružena kompozicija!) i porukom Mjeseca Slikarici: „Pričaj je (slikovnicu) i pokazuj ljudima, malima i velikima.“

Animatorice  u najnovijoj izvedbi „Listova slikovnice“ su Sara Moser i Lidija Kraljić, koje osim što animiraju lutke, stvaraju i tonsku kulisu (Boris Klarić) tako što različitim pomagalima i glazbalima prate svaku priču – iako je to prilično zgodno, prečesto se pojavljuju jednaki zvukovi i iste melodije, što ne samo da umrtvljuje izvedbu, nego je i nelogično, budući da su priče različite. Osim toga, prekratka zaštitna tkanina ne sakriva njihove pozadinske akcije, što  itekako smeta u održavanju iluzije.

Poruka Mjeseca Slikarici trebala bi glasiti: „Ne pričaj i ne pokazuj, dok ne popraviš. Ili još bolje: ne obnavljaj, nego izradi iznova. Možeš ti to.“