Sve više dramski, pjesnički i prozni tekstovi postaju predlošci za plesne predstave te takve balete teoretičari nazivaju „dramskim baletima“, prateći priču kroz pokret i oduševljavajući se pri prepoznavanju teksta u pokretu. Najnoviji balet riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (pozornica HKD na Sušaku) nastao je prema bajci braće Grimm „Ivica i Marica“ ( 26.1.2018., osvrt na izvedbu 17.2.2018.) u koreografiji Gine Patterson, s napomenom da se radi o predstavi namijenjenoj cijeloj obitelji, posebice djeci (mada analiza bajki pokazuje kako se često radi o vrlo mračnim ponorima ljudske duše!).
Zbog siromaštva i gladi, otac i njegova žena (kada je nekakva opačina u pitanju, onda je to maćeha, mada je u ovom slučaju ipak majka) odlučuju odvesti Ivicu i Maricu u šumu i tamo ih ostaviti. Pametni Ivica baca kamenčiće pa se njih dvoje uspješno vrate kući iz duboke šume. Drugi put, Ivica ne uspijeva nabaviti kamenčiće, nego prosipa komadiće kruha koje pojedu ptice i njih dvoje ostanu u šumi. Hodajući uokolo, nailaze na „kućicu od medenjaka“ koju počinju jesti pa ih zarobi vještica, uposlivši Maricu kućanskim poslovima, dok Ivicu zatvara u kavez s namjerom da ga utovi i pojede. Spretna Marica pazi na brata i stjecajem okolnosti gurne vješticu u peć te se njih dvoje vrate kući (otac se u međuvremenu riješio zle žene).
Koreografkinja je, uz plesače za te temeljne likove, dodala još brojne protagoniste u vidu podsvjesti, likova iz prošlosti, šumskih bića, kamenčića, ali i misli, asocijacija, metafora... Nema, doduše, kućice od medenjaka, ali tu su, preko projekcija (Marko Gutić Mižimakov) šumski ambijenti, kavez, pećnica, jezero... Jedini fizički „predmet“ su vrata koja služe za prijelaz između svjetova, bez obzira radi li se o ljudskom ili začaranom svijetu.
Kostimi (Petra Dančević Pavičić) su jednostavni (majice i hlačice, prekriveni tilom), djeleći svijet na turobno ljudsko siromaštvo (obitelj je odjevena u crno) i one druge, u bijelom, s obojanim laganim pokrivalima (pa tako mogu biti razni likovi). Važno mjesto u gradnji prostora zauzima svjetlo (Dalibor Fugošić), dok odabir skladbi iz opusa Wolfganga Amadeusa Mozarta nudi različite ugođaje.
Posebno mjesto u priči, pa time ujedno u koreografskom i kostimografskom prostoru, zauzima Majka/Vještica – fantastična Ksenija Duran Krutova. Dok kao Majka, u jednostavnoj crnoj haljini, ima nekih dvojbi oko svojih postupaka prema djeci, kao Vještica je apsolutno Zlo – upečatljiva, opaka, moćna – u svojoj haljini od crnog perja silno podsjeća na oličenje Zla, Odile iz baleta „Labuđe jezero“. Posebno je duhovita scena, kada otvara vrata svoje kućice i djeca, ugledavši je, padaju u nesvjest.
Ivicu pleše Michaele Pastorini, Maricu Maria del Mar Hernandez, a Oca Ali Tabbouch, dok u ostalim likovima nastupa (vjerojatno) cijeli baletni ansambl (u odličnoj kondiciji i dorastao zahtjevnoj koreografiji).
Iako sam, naravno, prepoznala temeljne komponente bajke o Ivici i Marici, mnogi su mi zahvati i scene ostali nepronični. Ipak, radi se o vrlo lijepom i složenom koreografskom radu pa me u konačnici pitanje sadržaja nije previše opterećivalo: uživala sam u ljepoti plesa, umješnosti plesača i skladnoj cjelini.