U posljednje vrijeme u našim kazalištima gledam glazbeno-scenska djela inspirirana tužnim ljubavima poput mjuzikla „Aida“ Eltona Johna i Tima Ricea (Kazalište „Komedija“, Zagreb), mjuzikla „Prošlih 5 godina“ Jasona Roberta Browna (HNK, Varaždin) i eto, ubrzo nakon njih, opera „Didona i Eneja“ Henrya Purcella (HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 17.2.2018.).
Iako je naznačena kao „opera u tri čina s prologom“, radi se o baroknoj jednosatnoj, gotovo komornoj operi, koju je engleski skladatelj Purcell (1659.-1695.) napisao na libreto irskog pjesnika Nahuma Tatea (1652.-1715.), čiji je sadržaj inspiriran ljubavnom pričom između Didone (kraljice Kartage) i Eneje (princa i heroja iz Troje).
Kartagu, grad u sjevernoj Africi, utemeljili su 814. pr. Kr. fenički trgovci, među kojima je bila i kraljica Didona (Elissa) koja je, prema legendi, nadmudrila starosjedioce prilikom traženja zemljišta za grad: odobrivši joj površinu koju „može pokriti goveđa koža“, Didona je izrezala kožu na sitne trake i opasala prilično veliko zemljište na kojem je niknuo grad, zbog bogatstva i uspješnosti prozvan „draguljem Sredozemlja“. Tri punska rata između Rimske Republike i Kartage (264.-146. pr.Kr) dovela su do uništenja Kartage (poznata završnica svakog govora senatora Katona Starijeg uoči Trećeg punskog rata bila je „Ceterum censeo Carthaginem esse delendam – Uostalom (ali) mislim da Kartagu treba razoriti“), mada su kasnije na istom mjestu Rimljani utemeljili svoju koloniju (44.pr.Kr), da bi je definitivno uništili Arapi (698. ; od 1979. UNESCO proglašava ovaj arheološki lokalitet u Tunisu djelom svjetske kulturne baštine).
Priča o ljubavi Didone i Eneja javlja se u epskom spjevu „Eneida“ rimskog pjesnika Vergilija (70.-19.pr.Kr) u kojem se prate dogodovštine princa i ratnika Eneje nakon pada Troje na njegovu putu u Italiju, gdje se sprema „obnoviti“ Troju, odnosno utemeljiti novi grad (radi se o Rimu). Upravo je to njegovo poslanje smetnja ljubavi između njega i Didone, te on odlazi, a ona njega i njegovo potomstvo, neposredno prije svoje smrti, proklinje (i to je razlog mržnji između Rima i Kartage, odnosno Punskim ratovima, a ne ratovanje za moć, teritorij i bogatstvo, kako misle povjesničari!). U opernom libretu čarobnica i njezine vještice spletkare protiv njihove ljubavi i tjeraju Eneju na put, čemu se on pokorava. Didona je tužna, ali i ogorčena njegovom odlukom da je napusti (mada on, ne znajući za vještičja posla, misli da sluša volju bogova), pa se tako oni raziđu u tuzi i ljutnji.
Operna izvedba „Didone i Eneja“ u riječkom kazalištu je u režiji finske redateljice Mirve Koivukangas i pod ravnanjem Tomislava Fačinija (1975.) koji je vrlo lijepo opisao ovo djelo kao „Džepnu Veneru baroknog opernog repertoara“. Prekrasna glazba u izvrsnoj izvedbi Orkestra i Zbora HNK Ivana pl. Zajca uz vrhunske glasove solista/ica (prava krasna „ženska“ opera): upečatljiva mezzosopranistica Ivana Srbljan svoju je Didonu donijela potresno i uvjerljivo, sjajna sopranistica Morana Pleše kao Belinda/Prva vještica bila joj je dostojna utjeha, mezzosopranistici Sonji Runje ne bih htjela biti meta kada se odlučuje za svoje čiribu-čiriba spletke (Čarobnica), a jadni Eneja, tenor Marko Fortunato, vrlo je učinkovito prikazao svojeg neodlučnog junaka. Manje uloge, ali ipak važne su otpjevali Ana Majdak (Druga žena), Iskra Stanojević (Druga vještica), Franko Klisović (Duh) i Saša Matovina (Prvi mornar).
Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović zbilja se razigrala – zbor je bio čudnovat i čudovišan s pokrivalima za glavu (od perike preko šašavih kapica do rogovlja), neke su haljine bile uzbudljive nosive skulpture (naravo, vještice), mada bih imala primjedbu na Didoninu haljinu: možda je ona doista sputana zbog ljubavi, ipak mi se baš nisu svidjeli rukavi čiji izgled podsjeća na „luđačku košulju“ – zaljubljenost može biti privremena zaluđenost, ali meni se vizualno nije uklapala u cjelinu. Već je svojom glumom i pjevanjem pokazala duboku povrijeđenost (i ljubav) pa mi vezanje očiju, ustiju i ruku nije pojačavalo taj dojam, već me činilo nervoznom (što bi išlo u redateljsku, a ne kostimografsku sferu). Bez obzira što je scenografija (Paola Lugarić) bila nježna i prozračna, ipak je „stisnula“ prostor pa sam imala dojam da se zbor (krasan, krasan zbor) nagurava i „tišče“ (što bi rekli u Sloveniji – gneča). Oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić jako je čudno prikazao kako „vještice nestaju u munjama“ – imala sam dojam da se nešto poremetilo s rasvjetom – trebalo je to biti divlje, vještice su to zaslužile!
Prihvatila bih i „tiskanje“ protagonista po pozornici i „kreveljenje“ čarobnice i njezinih vještica (kada već tako zgodno iskazuju svoj svjetonazor: „šteta nam je veselje/a pakost jedini zanat“), ali mi je potpuno nejasna, dapače naglašeno ometajuća stanka nakon dvadeset i pet minuta (nakon Prvog prizora Drugog čina) - taman smo se uključili u problematiku odabira između ljubavi i dužnosti, svi solisti su se pojavili i objavili, scenografija se nije promijenila... dakle, čemu? Zato što je opera kratkog trajanja?! Umjesto da ju odslušamo i odgledamo u dahu, zadovoljni što smo prispjeli u svijet jasnoće i konciznosti, ljepote i suvislosti. Uzmite si stanku, vratite mi glazbu!... I dok sam ja intenzivno razmišljala o suvišnoj pauzi, ona je nestala. Naime i prije no što je kritika (pauze) ugledala svjetlo ekrana, autorski tim je mudro odlučio maknuti pauzu.