Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu uglavnom nudi dramski repertoar čime je njihov status nacionalnog teatra pomalo upitan. Posebice zato što nije teško (imali smo prilike iskusiti) postaviti plesnu (maštovita i darovita Sanja Tropp Frühwald) ili glazbeno-scensku predstavu (uz tradicionalnu glazbenu školu i glumce koji mogu i znaju pjevati) pa ipak svaki iskorak izvan dramskog repertoara iznenađuje. Osobito kada se postavi (9.2.2018., osvrt na izvedbu 14.2.2018.) jedan izuzetno zahtjevni mjuzikl kao što je „Prošlih 5 godina“ tekstopisca i skladatelja Jasona Roberta Browna (1970.), koji je doživio inscenaciju (2001. Chicago, 2002. Off-Broadway) i ekranizaciju (2014.), a autor je hvaljen i slavljen.
Riječ je o vrlo zanimljivoj i složenoj sviračko-pjevačkoj zamisli u kojoj se u četrnaest pjesama izmjenjuju različiti glazbeni žanrovi (prema knjižici to su pop, rock, jazz, latino, klezmer i klasična glazba), a dramska struktura prati ljubavnu priču u dva vremenski suprotna smjera: Cathy ju pripovijeda od završetka veze/braka prema prvom susretu, dok Jamie prati zbivanja uobičajenim kronološkim redom.
Sadržaj mjuzikla inspiriran je propalim brakom Browna i njegove prve supruge Therese O Neill pa ta spoznaja daje dodatnu težinu ovoj priči koja nije neobična ni nepoznata, ali autentični likovi uvijek podcrtavaju vjerodostojnost. Redateljici varaždinske predstave Lei Anastaziji Flegar nije ovo prvi susret s mjuziklom „Prošlih pet godina“, budući da ga je postavila na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u ožujku 2013. s Tihanom Lazović i Adrianom Pezdircem. No sada je ona zrelija i spremnija, a i glavni protagonisti su iskusniji, posebice Hana Hegedušić i Igor Barberić, mada sam ja gledala vrlo mladog Ivana Čuića.
Iako se ne bih složila s tvrdnjom zapisanom u knjižici: “Songovi su pjevni i svi će ih pjevušiti na izlasku iz kazališta“, radi se o takvim skladbama koje „ulaze u uho“ i što ih više slušate, sve su privlačnije. Osim toga, nije tu samo riječ o prestanku ljubavi, već i o socijalnom statusu uspješnog pisca i njegove partnerice, ne tako uspješne glumice. Njihov uspjeh, odnosno promašaj, razdvajaju ih po mjestu stanovanja pa dok on „žari i pali“ po New Yorku, ona „životari“ na selu (u originalu Ohio) odlazeći na audicije, na kojima ne dobiva uloge... Je li to ujedno problem darovitosti i osrednjosti, sretnih odnosno nesretnih stjecaja okolnosti ili „udaljenost gasi male a raspiruje velike ljubavne vatre“, nije presudno za ovu priču (samo malo lamentiram!).
Scenografija (Tanja Lacko, Ana Sarić) varira između „prikaza“ fotografskog albuma (što omogućuje brza i učinkovita presvlačenja) i stvarnih ambijenata (tehničari moraju biti zbilja jako spretni i brzi), no neka riješenja, ma koliko bila opravdana nisu baš nužna: primjerice most na kojem par pjeva dirljivu ljubavnu pjesmu nepotrebno se i nespretno nagurava – čim se vide zvijezde, prepoznatljiva je romantika pa se ovaj most može slobodno izostaviti (što bi bilo dobrodošlo u mogućim budućim gostovanjima).
Kostimografkinja Petra Pavičić više se bavila Jamievom garderobom, što je logično budući da je on uspješniji i pokretljiviji, a vjerujem da je sve starije gledatelje razveselila džemperom s uzorkom, nekada silno omiljenom zimskom odjećom. Pod ravnanjem Stjepana Vugera svira mladi šesteročlani orkestar pa kako su doista sjajni (i malobrojni) zaslužuju da ih se nabroji: Viktor Čižić (klavir), Martina Filipan (violina), Hrvoje Šenjug (gitara), Aleksandar Vešić (bas gitara), Katarina Evetović i Matej Ilčić (violončela).
Svojom krhkošću i glasom koji prati emotivna stanja njezine Cathy (odlična scena audicije) Hana Hegedušić vrlo učinkovito dočarava lik žene svjesne da poslovni neuspjeh ostavlja puno više prostora za ljubav, ali ta je ljubav... Za razliku od Cathy, Jamie je u poslovnom zamahu, što mu donosi društvene privilegije i ugode u kojima ga Cathy više ne može (ili ne želi) pratiti. Nakon nekoliko uloga „mrtvog puhala“, mladi glumac Ivan Čuić se pokazao kao živ i poletan, razigran i pun energije – od zaljubljenog momka glatko prelazi u samodopadnog „celebritya“ (gesta kojom skida naočale nakon čitanja odlomka iz romana odličan je primjer upečatljivog „govora tijela“), pri tome vrlo ugodno pjevajući (prema njegovoj tvrdnji, glas mu pripada u kategoriji između baritona i tenora).
Zaključno, mjuzikl „Prošlih 5 godina“ nije dopadljiv na prvo gledanje i slušanje, nego zahtijeva angažman, što podrazumijeva da bi ga se trebalo nekoliko puta pogledati, što navodi na pretpostavku da bi ga trebalo što češće igrati (kako u Varaždinu tako i uokolo).