Predstava „Duet za jednoga“ britanskog dramatičara Toma Kempinskog (1938.) u režiji Ive Srnec i izvedbi Ane Vilenice i Tomislava Krstanovića premijerno je izvedena (20.1.2018.) na Sceni Ribnjak (Centar mladih Ribnjak, Zagreb) uz najavu da je to prva hrvatska predstava o progresivnoj neurodegenerativnoj bolesti multiple sklerozi.
Kempinski je tekst o oboljeloj violinistici Stephanie Abrahams i njezinoj borbi protiv mentalnih posljedica koje izaziva ova opaka bolest (depresija, ali i povremeni euforični proplamsaji) napisao inspiriran životom darovite čelistice Jacqueline Du Pre (1945.-1987., udate za dirigenta i pijanista Daniela Barenboima, 1942.) čija je glazbena karijera prekinuta u 28-oj godini života zbog bolesti (MS).
Predstava je komornog karaktera jer se radi o razgovorima oboljele violinistice i psihijatra koji joj pokušava pomoći u osvještavanju njezinog novog stanja i budućeg života u kojem više neće biti onoga što joj je značilo sve u životu, a to je sviranje violine (violinistica Dunja Delač prati promjene Stephaniena raspoloženja).
Marijana Miloš i Maja Marković osmislile su liječnikovu sobu na jednostavan način (dva naslonjača, radni stol, starinski radio, pomoćni stolić obložen ogledalima), dok je Iva Šimunović vrlo decentno, jednostavnim promjenama (baloner ispod kojeg se nazire odjeća, kaputić i suknja ili samo bluza s nedvosmislenim naznakama istančanog ukusa i znatnih financijskih mogućnosti do jednostavne majice i suknje) uz dopunu Snježane Raguž (od blistave šminke do posve blijedog nenašminkanog lica, poput svojevrsne predaje) pratila promjene raspoloženja i duhovnog stanja oboljele žene.
Budući da sam osobno nekontaminirana televizijskim sapunicama, za mene Ana Vilenica postoji isključivo kao kazališna glumica pa sam nakon „Crvenkapice“ ili „Sladoleda“ očekivala zanimljivo glumačko propitivanja jedne mučne teme koja bi možda lakše došla na vidjelo kazališnim metodama negoli klasičnom edukacijom.
Uglavnom, gospođica Abrahams (Vilenica) na nagovor muža dolazi na razgovor k psihijatru (Krstanović) iako osobno smatra to nepotrebnim: ljupka, samouvjerena, tek s hodalicom kao naznakom da nije sve kako bi trebalo biti. Ipak, njezine grimase, neprirodno smješkanje, namještena veselost (sjedi odjevena u baloner, jer je tek u prolazu) ukazuju kako se radi o osobi koja sluti tragične promjene u svojoj budućnosti. Sljedeća seansa odvija se u znaku povišenog raspoloženja izazvanog tabletama koje joj je liječnik prepisao – pršti od energije, oduševljena je svojim planovima.
Od seanse do seanse mijenja se njezino raspoloženje, razgovori zadiru u violinističino djetinjstvo, raspredaju se obiteljski odnosi oni nekadašnji, ali i bračni te tako ona pomalo počinje govoriti što doista misli (prestaje veličati mužev genij i izjavljuje da „sklada atonalne bljezgarije“), da bi joj psihijatar u odsudnom trenutku rekao „Dižite dupe i počnite se boriti!“. Priča o multiple sklerozi i životu koji se zbog nje temeljito mijenja jest priča o depresiji protiv koje se čovjek lakše može boriti kada „ima nekoga na svojoj strani“. Ana Vilenica svoju junakinju (naoko gubitnica, prihvaćanjem borbe postaje heroina) vodi kroz najrazličitija duševna stanja, radeći to minuciozno i vješto, nudeći cijeli spektar „gesta i grimasa“, što naglašenije dolazi do izražaja upravo zahvaljujući suzdržanosti njezinog partnera, Tomislava Krstanovića.
Mada je predstava „Duet za jednog“ inspirirana mučnim stanjem u životu darovite glazbenice, zahvaljujući duhovitom tekstu, izvrsnoj glumačkoj izvedbi Ane Vilenice i nenametljivoj režiji, skladno povezuje kazališne i spoznajne elemente, što nije česta odlika u suvremenom „hrvatskom glumištu“.