Za postavljanje kultnih dramskih tekstova na pozornici, po mojem mišljenju, postoje dva krucijalna povoda: a) uprizorenje kao primjer kvalitetnog i svevremenskog teksta; b) ukazivanje na novo čitanje, promišljanje ili analizu uzetog predloška. Treći mogući razlog jest posizanje za popularnim naslovom potpomognuto stasavanjem novih naraštaja gledatelja (ni lektira nije zanemariv financijski poticaj), ali i tada bi, čini mi se, trebalo uvažavati jedan od prije istaknutih kriterija.

Drama Slovenskog narodnog gledališča Maribor za svoju prvu ovosezonsku premijeru (4.10.2017., osvrt na izvedbu 18.11.2017.) izabrala je Shakespeareovo najpopularnije djelo „Hamlet“ u režiji Krešimira Dolenčića (stari znanac SNG-a „uskočio“ je nakon perturbacija s prethodnom autorskom ekipom) uz „avtora priredbe“ mladog diplomanta zagrebačke ADU Roka Pečečnika.

Ponuđeni „Hamlet“ ne udovoljava niti jednom od gore navedenih kriterija: tekst je osjetno skraćen i scene su „ispreturane“, temeljna je ideja neodlučnog mladića (koji u ovom slučaju nema dvojbi tko mu je ubio oca, niti kakva je majčina uloga) zadržana, ali su zato profili likova doživjeli osjetne promjene. Klaudije (Branko Jordan) je neprestano zgrbljen i stisnut, što baš nije logično, budući da je  bio prilično energičan prilikom prisvajanja prijestolja (ubojstvo kraljevskog brata, ženidba udovicom). Gertruda (Nataša Matjašec Rošker) s nesigurnim hodom i sunčanim naočalama djeluje kao da je pod opijatima, dok je Ofelija (Nika Rozman) prilično poduzetna u zavođenju Hamleta.  

Svojom lomnom figurom i zbunjenim izrazom lica mladi glumac Jurij Drevenšek (1985.) nudi nam neodlučnog i zbunjenog  mladića koji ipak povremeno poduzme neke energične poteze (recimo, ubojstvo). Čak mi ne smeta što barata pištoljem, ali se onda i scena mačevanja mogla pretvoriti u dvoboj pištoljima: Gertruda popije otrovano piće (ionako svi mislim da je sklona piću), Laert (Matevž Biber) rani Hamleta, Hamlet ubije Klaudija i  na kraju  se Laert i Hamlet uzajamno poubijaju...

Uloge Rozenkranca i Gildensterna (koji neprestance fotografira zbivanja na dvoru u maniri paparazza) dodijeljene su glumicama (Mateja Pucko, Maša Žilavec), Horacije (Viktor Meglič) prepričava repliku Duha, dok je Polonije (Davor  Herga) više brižan otac nego spletkaroš. Prilično je zanimljiv dojam da su Gertruda i Klaudije u „poremećenim“ odnosima, što bi značilo da je njihov brak zbog koristi, a ne zbog strasti (kako misli Shakespeare). Također je neobičan odabir da se „Mišolovka“ izvede na način koji pomalo podsjeća na japansko no kazalište.  

Ima nekoliko duhovitih momenata poput razgovora Hamleta i Ofelije, kada je on šalje među redovnice, a ona sa zgražanjem  reagira: „Redovnicama?! Redovnicama...“ (kako je ona u ovoj predstavi  prilično slobodoumna, čak mi se njezin komentar učinio vrlo suzdržanim). Ili, kada promatramo pripreme za Ofelijin ukop (Žan Koprivnik, Matija Stipanič, Petja Labovič, Nejc Ropert) i jedan od grobara stresa cigaretni pepeo u pepeljaru u obliku lubanje –  izvrsno pogođena dvojnost materijalnog i duhovnog. Ipak, ne vidim razlog da svećenik pijano tetura. Zgodan je također pristup najavljivanju dvoboja jer najavljivač stoji na povišenom s mikrofonom u ruci, nudeći istovremeno obavijest i komentar.

Dok mi se ovaj dramaturško-redateljski dio baš nije svidio (ne vidim svrhu ovakvom pristupu), vizualni i glazbeni dio je doista vrlo dobar. Likovi su dosljedno moderno odjeveni (Nika Erjavec) u tamnu jednostavnu odjeću osim kralja i kraljice koji imaju  gornju odjeću (sako, bluza) u kraljevsko crvenoj (grimiznoj) boji.  Scenografija (Nika Erjavec, Matic Gselman) se sastoji od jednostavnog crnog zida s vratima kroz koja probija svjetlost različitog intenziteta (Tomaž Bezjak) i kroz koja promatramo pripreme za Ofelijinu sahranu. Izvrsna glazba Stanka Juzbašića ponekad je doslovni sudionik izvedbe, kao što je to primjerice u sceni kada zahvaljujući sugestivnim zvukovima nalik žuboru  spoznajemo da se Ofelija utopila, iako  to ne vidimo.

Svjesna sam da se prilikom rada mariborska izvedba „Hamleta“ susrela s nepredviđenim poteškoćama, ali ovako osmišljena ne nudi puno više od same činjenice da je dio repertoara.