Premijera jednočinke „Audijencija“ Vaclava Havela u Kazalištu Virovitica (10.11.2017.) u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Draška Zidara (Sladek) i Gorana Košija (Vanek) podsjetila nas je na jednog karizmatičnog čovjeka i neka tužna, slavna vremena. Naime, Vaclav Havel (1936.-2011.) od rane je mladosti pisao kazališne komade prilično otvoreno se izrugujući političkom sustavu u kojem je živio. Kada je godine 1968. počela liberalizacija komunističkog poretka u Čehoslovačkoj (Praško proljeće od 5.1.-21.8.1968.), Havel je to vrlo otvoreno podržavao, kako djelovanjem, tako i pisanjem, što je po njega bilo kobno: po kazni radi teške poslove (u pivovari), djela mu se ne objavljuju, a vremenom ga i zatvaraju (1979.-1983.).
Naši stariji čitatelji zacijelo se sjećaju kako je Jugoslavija pružila utočište brojnim Česima i Slovacima koji su se zatekli na moru u trenutku kada su sovjetski tenkovi okupirali Prag (kolovoz 1968.), te pamte mladog Jana Palacha (1948.-1969.) i njegovo samospaljivanje na središnjem praškom trgu.
Drama „Audijencija“ (1975.) smještena je u skladište pivovare gdje razgovaraju mladi nepoćudni kazališni pisac Vanek i režimu lojalni šef skaldišta Sladek.Teme su obične, no svaki čas „skliznu“ prema nečemu politički škakljivom, budući da Sladek mora „ispipati“ Vaneka i saznati s kim se druži jer su i to zacijelo protivnici režima.
Uz „Audijenciju“, Havel je napisao još dvije drame vezane uz Vaneka („Otvorenje izložbe“, „Razotkrivanje“) koji je, kako tvrde poznavatelji Havelova opusa, njegov alter ego. Vjerojatno kao podrška Havelovu disidenstvu, za vrijeme njegova prvog boravka u zatvoru, u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella postavljena je „Audijencija“ (22.2.1980.-25.1.1982., 55 izvedbi) u režiji Božidara Violića i izvedbi Pere Kvrgića (Sladek) i Zlatka Viteza (Vanek). Usput bih spomenula da je redatelj Božidar Violić (1931.) bio doista važan, usudila bih se reći kultni redatelj, spreman postaviti na pozornicu djela sasvim mladih pisaca (Matišić) ili kontroverznih dramatičara (Brešan), ne mareći za podobnost, već za kazališnu estetiku.
Da zaokružim Havelov politički put: bio je predvodnik takozvane „Baršunaste revolucije“ u studenom 1989. u Pragu (netom što je izašao iz zatvora) i nakon što je srušen komunistički režim, izabran je za predsjednika Čehoslovačke Republike (1989.-1992.), a po razdvajanju dviju država, za predsjednika Češke Republike (1993.-2003.). Nesumnjivo je bio omiljen među Česima, ne samo zahvaljujući svojoj beskompromisnoj prošlosti, već prije svega dubokoj humanosti.
Razlog postavljanja Havelove „Audijencije“ u današnje vrijeme, manje je svevremenost ovog teksta (iako i danas lako prepoznajemo podjelu na one koji su lojalni vlasti, u pravilu radi vlastitog profita, i one koji smatraju da „treba svima, a ne samo njima“), a više sjajne mogućnosti za glumačku igru.
Draško Zidar i Goran Koši odlični su glumci (prema onoj doskočici – daj im telefonski imenik, znat će ga odglumiti) i upravo ta podjela na „Lika za“ i „Lika protiv“ omogućuje aktivno-pasivan pristup. Dok je Sladek (Zidar) sav u pokretu, „čovjek sa zadatkom“ da sazna što više i opravda svoju lojalnost „onima gore“, a ipak sućutan, sklon piću i sukladno tome naočigled sve pijaniji, lik Vaneka (Koši) je suzdržan i svojom pasivnošću očituje svoj otklon od vladajućeg režima.
Budući da smo, po definiciji, na strani nepoćudnog intelektualaca Vaneka, vrebamo svaki Sladekov čin koji će nam pokazati da se radi o negativnoj osobi. Međutim, obojica su u klopci svojih odabira – Sladek je zarobljenik straha od vlastodržaca, Vanek maše svojom beskompromisnošću bez mogućnosti empatije. I dok se na početku druženja u skladištu pivovare (scenograf i kostimograf Krešimir Tomac) osjetno razlikuju – Sladek pije, pripito mrmlja i odlazi na toalet, dok Vanek uglavnom ne pije, mirno i pažljivo govori i pokazuje osjećaje tek kada nazre mogućnost da ga Sladek iz vlažnog podruma prebaci na rad u suho skladište – u završnoj sceni obojica ispiju svoju kriglu piva nadušak s mišlju da je „sve sr....“. Ili kako Sladek više puta napominje (Zidarova intervencija u Havelov tekst): „Ljudi su svinje, divlje svinje“.
Disgresija: gledajući Sladeka kako na pozornici tamani boce piva, pitali smo se je li bezalkoholno, je li možda čaj, sok – tekućina je bila autentična, pijanstvo glumljeno.
Bez obzira što mi se čini da se moglo odabrati i neki drugi, noviji tekst (sjećam se sezona kada sam u Kazalištu Virovitica gledala praizvedbe, tekstove koji su prevođeni kako bi se izvodili baš na toj pozornici!), radost glumačke suigre Draška Zidara i Gorana Košija, kao i zadovoljstvo koje su time pružili publici, gura u drugi plan ovakvo razmišljanje. Krigle u vis!