Njegovanje dramske i glazbene baštine ili slaganje sezonskog repertoara oslanjanjem na stare ili zanemarene tekstove, prisiljavaju moje omiljene knjižničare da se zavlače u skladišta kako bi iznjedrili traženu literaturu. Neka djela pripadaju „zaštićenom fondu“, a ona koja su nedavno ponovo tiskana uglavnom nisu na policama knjižnica jer ih čitaju samo studenti kroatistike, nadobudni srednjoškolci i čangrizavi analitičari/kritičari.
Premijera opere „Adel i Mara“ Josipa Hatzea u izvedbi HNK Zagreb pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Ozrena Prohića (2.11.2017.) ponukala me je na čitanje spjeva „Bijedna Mara“ (1861.) Luke Botića (1830.-1863.). Spjev je inspiriran izvještajem iz 1576. godine o nesretnoj ljubavi dvoje mladih ljudi različitih vjera, Adela Seimovića s Klisa (Osmansko carstvo) i Mare Vornić iz Splita (Mletačka republika). Ova, kako opisuje Botić „historička pripovijest iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestog vijeka“ u šest pjevanja prikazuje ne samo ljubav dvoje mladih, nego ozračje u kojem su živjeli, prije svega njihove obitelji – iako je Adel samo pjesmom naznačio svoju ljubav, Marin otac smatra da mu je nanesena sramota i zatvara kćer u samostan, gdje ona umire. Adel doduše tuguje, ali zahvaljujući vještim manevrima svoje majke ženi se Melkom, djevojkom svoje vjere koja ga je odavno voljela („Uskoro su i svatovi bili/ Al od svata nitko ne spomenu/ ni uzdahnu za bijednom Marom“).
Dramatičar Niko Bartulović (1890.-1943.) posegnuo je za spjevom i napisao dramu istog naslova. Na temelju ta dva predloška Branko Radica (1899.-1987.) napisao je libreto za glazbenu dramu u 4 čina pod nazivom „Adel i Mara“. Ono po čemu se spomenuti libreto (a vjerojatno i drama) osjetno (rekla bih gotovo ideološki ) razlikuju od Botićevog teksta jest završetak: prije negoli je Mara umrla u samostanu, Adel je bio spreman preći s islama na kršćanstvo, kako bi se mogli vjenčati (što pak ubija njegovu majku). Također postoji usporedna ljubav Adelovog prijatelja, pjesnika Frane prema lijepoj Melki (a ona voli Adela). Također mi je bila malo čudna situacija da Marin brat Iviša uvodi Adela u kuću, kako bi Adel i Mara bili sami – radi se ipak o vrlo konzervativnoj sredini, a različite vjere su bile nepremostiva prepreka – ali to je ipak opera, a tamo se čuda događaju!
Skladatelj Josip Hatze (1879.- 1959.) bio je oduševljen libretom (u njegovom životu ključnu ulogu igra njegova osobna ljubavna priča), a evo kako vlastitim riječima opisuje svoju glazbu: „Pišem ariozno, jer je melodija jezgro moje umjetničke naravi; smatram da je melodija bit glazbe, a sve ostalo je tehnički postupak... Po mojem skromnom mišljenju, teatar ne bi smio biti mjesto za eksperimentiranje, za rješavanje glazbeno-tehničkih problema“ (nakon praizvedbe „Adela i Mare“ u Ljubljani 1932.)... „Muzika 'Adela i Mare' nema nikakvih dodirnih točaka s talijanskom muzikom. To je potpuno narodna opera, u kojoj odiše duh primorsko-dalmatinskog i bosanskog, raspjevanog melosa, koji je bio diktiran mjestom, ambijentom i sadržajem radnje. To je čisto hrvatska opera ne samo po muzici , već i po autentičnom historijskom događaju...“ (nakon premijere u Zagrebu 1933.).
Iako je suvremena koncertna izvedba opere bila 2009. u KD Lisinskog, također pod ravnanjem Nikše Bareze, scenski povratak na zagrebačke kazališne daske opera je čekala više od osamdeset godina. Tko zna da li bi uskoro došla da nije ravnatelja Opere HNK Zagreb maestra Bareze jer on smatra kako je nužno ne samo postavljati glazbeno-scensku baštinu, već da ta djela valja čitati na novi način. U premijernoj izvedbi podjela uloga je bila sljedeća: Adel i Mara Stjepan Franetović i Valentina Fijačko Kobić; Vornić, njegova žena, sin i kćer Ivica Čikeš, Sofia Ameli Gojić, Sonja Runje i Tamara Franetović Felbinger; pjesnik Frane glasovno i dikcijski izvrstan te vizualno zanimljiv Ljubomir Puškarić; dizdar i njegova djeca Melka i Omer Siniša Hapač, Gorana Biondić Ruško i Ivo Gamulin; župnik, Adelova majka, guslar i mujezin Nikša Radovanović, Cecilija Car, Alen Ruško i Siniša Galović.
Povremeno se niti riječi zbora niti pojedinih solista nisu mogle razumijeti, pa smo ih čitali (kao i engleski prijevod) preko projekcije, što je prilično neuobičajeno (nije li se orkestar trebao malo stišati?!). Međutim, glazbeni dio je bolji dio vizualnog... ono što je iznenađujuće jest scenografija (Dinka Jeričević), djelomice kostimi (Petra Pavičić), a naročito režija. Prva scena zbiva se na splitskom sajmu i prikazana je kao pomamno jurcanje po hangaru (podsjeća na nekadašnje kupovine na veliko u „Metrou“): ružne metalne police popunjene su kutijama,muslimanski prodavači došli su s kovčezima punim drangulija, svi se naguravaju s kolicima za kupovinu i vrlo simptomatično, svi su prilično „dronjavo“ odjeveni. To je pomalo neobično jer su takve prigode bile ne samo trgovina, već i pokazivanje. Da je tome tako, dokazuje svađa između Adela i dizdara, odnosno Adelovo ljubavno očitovanje: „A ja Turčin ginem za djevojkom/za djevojkom krotkom golubicom!“, pa bi bilo očekivano da se svi lijepo odjenu (a nije da nemaju).
Drugi čin u Vornićevoj kući zbiva se u kuhinji, ali je opet čudno da Mara sjedi na stolu u očekivanju Adela (sakrila je raspelo, što možemo prihvatiti kao dio uljudnosti prema drugačijim vjerskim uvjerenjima, ali nije uvjerljivo). Kad on uđe i prilazi na stolu sjedećoj Mari, poigrava se njezinom suknjom i potom se ljube – što zbilja ne bi moglo proći. U trećem činu, koji bi trebao biti u Adelovoj kuli, nalazi se šank (s legendarnim Jožicom) za kojim sjede Adel i Frane. Ako je cijela zbrka i tragedija u operi zbog vjerskih razloga, onda je sasvim neočekivano da Adel pije. Svi znamo za famoznu „bosansku mehku rakiju“ i spremnost (barem nekada) tamošnjih žitelja da popiju, ali ovdje se radi o pravovjernim karakterima, pa onda ne razumijem čemu taj dodatak. Također je Melkino ponašanje neobično: ona se prilično slobodno ponaša u društvu dvojice muškaraca koji joj nisu rod – Adela i Frane – a već sam mudrovala o mjestu i vremenu radnje.
Četvrti čin je u samostanskoj sobici u kojoj leži bolesna Mara (s vrlo lijepom scenom koludrica, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec) i ulazi „Adel s Franom odjeven po splitski“ (didaskalija kojom se daje naslutiti Adelova spremnost da se prilagodi Marinim običajima odnosno vjeri). No, naš Adel ulazi u maskirnoj uniformi! Najradije ne bih komentirala da moje riječi ne bi nekome nanijele duševne boli, ali zaista ne vidim relaciju između spremnosti da se netko zbog ljubavi odrekne vlastite tradicije i odjeće koja podrazumijeva određenu stresnu situaciju. Trebalo bi se odlučiti – prikazuje li se podjela među ljudima različitih uvjerenja i njihovo nastojanje da se to prevlada ili je sve to šala-mala , ali je glazba lijepa.
Jako mi se sviđa spremnost naše glavne nacionalne kazališne kuće, HNK Zagreb, da se uključuje u međunarodne projekte,kao što je to izvedba opere „Kein Licht“ (7.11.2017.) skladatelja Philippea Manourya na tekst Elfride Jelinek pod ravnanjem Juliena Leroya i u režiji Nicolasa Stemanna. Opera je dobila nagradu „Fedora“ za operno djelo 2016., praizvedba je bila 25. 8. 2017. na Ruhrtriennaleu u Duisburgu, produkcija je Opere Comique u Parizu, a zagrebački HNK je jedan od koproducenata. Austrijsku književnicu, dobitnicu Nobelove nagrade Elfride Jelinek (1946.) na pisanje djela „Kein Licht“ („Bez svjetla“) podnaslovljenog kao Thinkspiel (think engl. misliti, spiel njem. igra) inspirirala je nuklearna katastrofa u japanskom gradu Fukushimi. Djelo se sastoji od tri djela: godina 2011., kada je 11.ožujka zbog potresa i tsunamija došlo do oštećenja nuklearnih reaktora i nuklearnog zagađenja; godina 2012. kada je cijelo područje iseljeno; godina 2017. u kojoj se pojavljuje neki čudan i opasan kralj. Uz Orkestar United Instruments of Luciln pjevaju Sarah Maria Sun, Sonja Leutwyler, Christina Deletska i Lionel Peintre, govore, kotrljaju se i bacakaju po vodi glumci Katharina Schubert i Niels Bormann, sudjeluju zagrebački pjevači Tamara Cipek, Dolores Leko, Antonio Brajković i Siniša Galović i sudionik koji je uživao nepodijeljene simpatije svih, osmogodišnji Jack Russell terijer Cheeky (s Karinom Laproye).
Na pozornici (Katrin Nottrodt) osim orkestra ima raznih svjetlećih kocaka, curi voda po kojoj gacaju ljudi u čizmama odjeveni (Marysol del Castillo) u crne ili fluoroscentne haljine, ali i u zaštitna odijela, dok je završnica upotpunjena vrlo zanimljivim video projekcijama (Claudia Lehman). Glazba je apsolutno prihvatljiva za uho naviklo na suvremenu glazbu i uzdisaji iz publike pokazuju pomanjkanje iskustva u slušanju takvih skladbi. Tekst je prilično konfuzan, mada je glavna linija priče neprihvaćanje nuklearne energije (fizičari bi rekli kako se radi o najčišćoj i najučinkovitijoj vrsti energije, samo da joj ljudi nisu dorasli). Redatelj se zbilja potrudio da se protagonisti stalno gibaju, a odlična animacija atoma (troje ga animiraju, a četvrta osoba govori) pokazuje da su dorasli raznim izazovima. I sada meni najdraži dio – mali bijeli pas i njegovo „pjevanje“ – cvili, tuli, laje sve u ritmu i sve sa smislom tako da nije neobično da je na svim plakatima!
Dakle, u razmaku od pet dana zagrebačka operna publika mogla je iskusiti dvije prilično različite glazbeno-scenske izvedbe koje su sasvim neupitno pokazale da bez obzira na glazbu ili uprizorenje, stvarnost itekako može biti poticajna za umjetničko stvaralaštvo. A kao što neki kažu, život je vrlo opasan i uglavnom završava smrću!