Svojedobno sam bila potpuno očarana predstavom „BoNeT“ u koreografiji i izvedbi Maše Kolar i Zorana Markovića (2010.) i od tada je ona za mene postala neupitna predstavnica suvremenog plesa. Nikada se nije dogodilo da bih nakon neke Mašine predstave „frknula“ nosom – ako nisam bila oduševljena, bila sam barem zadovoljna. Od nedavno je Maša Kolar ravnateljica Baleta riječkog HNK Ivana pl. Zajca i ujedno koreografkinja prve ovosezonske plesne izvedbe (7.10.2017.), predstave „Macbeth“ na glazbu Višeslava  Laboša i Tene Novak Vincek (osvrt na izvedbu 12.10.2017.).

Shakespeareova najkrvavija tragedija „Macbeth“ priča je o neutaživoj žudnji za moću i vlašću, o uvjerenju ambicioznog čovjeka da mu je sve dozvoljeno, da su nebeske sile na njegovoj strani... „Potaknut“ proroštvom triju vještica o njegovu usponu do kraljevskog položaja,  Macbeth, dodatno potican od vlastite supruge, izvodi  seriju ubojstava kako bi ostvario ono što mu je suđeno. Dakako, on čita znakove kako mu odgovara – ne prepoznaje pogibelj od čovjeka „kojeg žena nije rodila“ uvjeren u svoju nedodirljivost.

Koliko god bili zgroženi nad postupcima Macbetha i njegove žene lady Macbeth, ne može se poreći privlačnost ove konzistentno osmišljene drame: svi su postupci u funkciji stjecanja vlasti, nema neodlučnosti ili sumnje, sve je potpuno jasno i neupitno – tragičan kraj je jedino što doista začudi glavne junake – ludilo i smrt. Shakespeare je pisao za publiku o kojoj je ovisila njegova egzistencija i nije se (vrlo vjerojatno) opterećivao bestijalnošću ili morbidnošću svojih drama (djeca se zabunom poubijaju, obitelji se potruju, vlastodržac pobije suparnike – what are we talking about?!) iz čega proizlazi, što gore, to bolje.

"Macbeth" kao predložak čini mi se izvanredno uzbudljiv, Maša Kolar kao koreografkinja izazovna i riječki baletni ansambl dorastao izazovu. I tako sjedim ja i gledam i slušam i – do mene ne dopire  ništa. Tri vještice se uvijaju (Nika Lilek, Laura Orlić, Marta Voinea Čavrak) ispred povišenog platoa u obliku šahovske ploče s pomičnim poljima (Jasmina Holbus) na kojem se zbiva sve bitno (gozba, ubojstva, priviđenja, pranje ruku, supružnički odnosi).

„Da ne znam o čemu se radi, ne bih znala o čemu se radi“ – opis je onoga što sam gledala – niti je uočljivo da su vještice iz nekog drugog, nadrealnog svijeta, niti je prepoznatljiva svaka faza (ili barem neka) Macbethovog krvavog uspona do kraljevskog prijestolja, niti su mi ti neugledni kostimi s naglašenom crvenom (krvavom) mrljom prihvatljivi (Petra Dančević Pavičić), niti mi je bliskost zločinačkih supružnika naznačena (Ali Viktor Tabbouch, Ksenija Duran Krutova). S druge strane, baletni ansambl je besprijekorno otplesao ponuđenu koreografiju i ako su na premijeri ispraćeni ovacijama, onda je greška u meni – naprosto nisam dovoljno senzibilna za nevidljivo.