Među gostujućim predstavama institucionalnih kazališta na 42. Međunarodnom kazališnom festivalu Mladom otvorenom teatru (MOT) u Skopju bila je i predstava „Moja tvornica“ u originalu naslovljena „Moja fabrika“ Bosanskog narodnog kazališta iz Zenice (29.9.2017., premijera 16.2.2017.).
Pod pojmom „fabrika“ podrazumijeva se, naravno, zenička Željezara, utemeljena 1892. u doba Austro-Ugarske (Eisenwerk Zenica), koja je u SFRJ predstavljala vrhunac metalurgijske industrije. Ljubiteljima punka i rocka ime Zenica povezano je uz pjesmu „Zenica blues“ („U Zenicu kada pođem ja, prati me pet šest drotova...“) grupe „Zabranjeno pušenje“(1980.) s albuma „Das ist Walter“ (1984.) inspirirano čuvenim Kaznenopopravnim zavodom (od 1886.), dok su ljubitelji nogometa sa Zenicom povezani preko kluba „Čelik“ (1945.).
„Tačno je, Fabrika je oduvijek bila smrdljiva, prljava i bučna, ali i takva učinila je da nekadašnja kasaba postane grad“ zapisao je autor knjige „Moja fabrika“ Selvedin Avdić (1969.) podsjećajući na činjenicu da je potreba za radnom snagom dovela brojne radnike („kolijevka proleterijata“) i učinila Zenicu višenacionalnom i multikulturalnom. Redateljica Selma Spahić (1986.) posegnula je za Avdićevom knjigom te zajedno s dramaturginjama Eminom Omerović i Bojanom Vidosavljević dopunila ovu „intimnu monografiju“ razgovorima s radnicima i radnicama dodajući biografska iskustva.
Na prilično ogoljeloj sceni u prigodnim kostimima (Sabina Trnka) i videom (Kenan Zekić) uz koreografirane pokrete (Thomas Steyaert) na odabranu glazbu (Basheskia i Edward Eq) glumci pripovjedaju priču o odnosu stanovnika i Željezare kroz povijest. Iako je osnivanje tvornice unijelo brojna poboljšanja u živote Zeničana, oni su od početka pružali otpor zbog svoje nesklonosti promjenama („Zaobiđi me“).
Pratimo promjene u Zenici uzrokovane promjenama u tvornici („Uzavreli grad“ Veljka Bulajića, 1961.), preokret u poimanju važnosti i funkcije tvornice koja od hraniteljice postaje zagađivačica. Nova vremena donose i novi način proizvodnje, te kako se od 1990. smanjuje broj zaposlenih, vezanost uz Željezaru i njezin utjecaj na život grada se smanjuje. Upravo ta dvojnost između onih koji se sjećaju prošlosti (nostalgija možda uljepšava stanje) i onih koji sada protestiraju protiv zagađenja, pokazuje relativnost „istine“.
Iako nabijena emocijama, predstava „Moja fabrika“ je malo preduga (100 minuta) i, zahvaljujući pripovjedačkoj koncepciji, premalo dinamična, ali vjerujem da zenička publika ne dijeli moje mišljenje- njima je zapravo predstava namijenjena!