Klasičnim se djelom smatra ono koje usprkos prolasku vremena ili novim okolnostima uvijek iznova funkcionira, prikazujući nepromjenjivost nekih ljudskih odlika, ponašanja, odnosa... Društvena komedija „Revizor“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809.-1852.) izvedena 1836. godine temelji se na anegdoti koju je Puškin ispričao Gogolju, o tome kako su ga u nekom mjestu zamijenili za visokog činovnika.
Da bi podcrtao negativne karakteristike svojih likova (u komediji nemamo niti jedan pozitivni lik; o mjestu na društvenoj ljestvici ovisi mogućnost udovoljavnju vlastitom koristoljublju) Gogolj ih smješta u provincijalni gradić, tako da već sam spomen Sankt Peterburga i dolaska činovnika (koji dolazi „inokonognito“) zaduženog za reviziju, budi strahopoštovanje. Kako nitko od njih „nije bez sitnih grijeha“ – od podmitljivosti i grabeži preko nemara prema vlastitom poslu do beskičmenjaštva i nesposobnosti, svi strahuju za svoje pozicije kada se otkrije kako i što rade. Jedini način da se izvuku iz nevolje jest podmićivanje spmenutog revizora!
Gogolj izvrsno ocrtava pojedine karaktere ukazujući na njihov socijalni status – nije važna osoba, već položaj koji zauzima. Vješto oblikovani likovi izazivaju smijeh, no niti tu Gogolj ne ostaje dužan publici: „Kome se smijete? Sebi se smijete“. Po svemu sudeći, „Revizor“ predstavlja stalni izazov nekom redatelju i glumačkom ansamblu, pa je tako Zagrebačko gradsko kazalište „Komedija“ počelo kazališnu sezonu upravo tom komedijom u režiji Dražena Ferenčine (20.10.2017., osvrt na izvedbu 23.10.2017.).
U pratećoj kazališnoj knjižici imamo ulomak Gogoljeva „Upozorenja onima koji bi htjeli odigrati 'Revizora' kako treba“ gdje, između ostalog, piše: „Prije svega treba paziti na to da se ne upadne u karikaturu. Ništa ne smije biti pretjerano ili trivijalno, čak ni u najmanjim ulogama... Što će manje glumac misliti o tome kako da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj mu ulozi... Treba prosuditi što je cilj te uloge... Dakle, najprije se treba uhvatiti upravo duše uloge, a ne njezine haljine...“
Tako Gogolj, ali tako nije na pozornici: svi osim Hlestakova (Filip Juričić) imaju groteskne perike i zulufe te pretjeranu odjeću (Marita Ćopo); u početnoj sceni upravitelj grada (Damir Lončar) se dramatično kupa u velikom buretu, trgovac Abdulin (Dražen Bratulić) pretjerano se ponizuje, upraviteljeve žena i kćer (Dubravka Ostojić, Nina Kaić Madić) prenaglašeno koketiraju i tome slično. Međutim, ritam predstave je odlično pogođen tako da se scene dinamično izmjenjuju, a pri tome svaka traje dovoljno dugo da se prepozna sve ono što je autor želio njome postići (dva i pol sata prođe apsolutno bezbolno).
Glumci su duša svake predstave, pa sam sigurna da je čovjek zbog kojeg će se dolaziti gledati „Revizor“ Damir Lončar u ulozi upravitelja grada. Sjećam se da sam pri njegovom dolaska iz osječkog HNK u zagrebačko kazalište Komedija (1994.) pomislila kako je to gubitak za jedno i dobitak za drugo kazalište: glumi, pjeva i pleše. Mada je ostvario dobrih i odličnih uloga (ali i onih osrednjih), Lončar se kao Anton Dmuhanovski doista razmahao – nema lošeg izgovora, suvišne geste, pogrešne grimase – piščeve rečenice izgovara toliko uvjerljivo da gotovo zaboravljamo da se radi o glumi.
U njemu i ostalim likovima pomalo prepoznajemo one koji nas okružuju u vlastitim sredinama – ništa novo pod Suncem, rekli bi iskusni. Bez glumačkog ansambla ne bi cjelina došla do izražaja, pa su tu (prije nespomenuti) Davor Svedružić, Goran Malus, Ivica Zadro, Igor Mešin, Saša Buneta, vanja Ćirić, Ivan Magud, Ljubo Zečević i Marija Borić. Filip Juričić kao lažni revizor dobro balansira u odnosu na ostale, a vrlo je učinkovito što jedini nije maskiran – on zapravo nije klasičan prevarant, on samo ostavlja ljude u njihovoj, za njega korisnoj, zabludi (jedina prava laž je prosidba upraviteljeve kćeri).
Komedijin „Revizor“ zdrava je katarzična predstava, a pretjeranost u izgledu likova možda je poučna komponenta onima kojih bi se to trebalo ticati.