Koprodukcija Kazališta Moruzgva (Zagreb) i POU Velika Gorica, Gradsko kazalište - Scena „Gorica“ iznjedrilo je komediju „OtpisaNE“ Renata Baretića u režiji Nikole Zavišića (Kazalište Vidra, Zagreb, 15.10.2017.). Dok stariju publiku naslov odmah podsjeća na svojedobno silno popularnu televizijsku seriju „Otpisani“ (što je čak i blago spomenuto), sadržaj ukazuje na njihovu sklonost akciji, odnosno da usprkos zreloj dobi još nisu otpisane. 

Baretić je svojim romanom „Osmi povjerenik“ (2003.) stekao izuzetnu popularnost kod publike i kritike i zato se svaki njegov tekst nestrpljivo očekuje. Nedavna predstava u Maloj sceni prema pjesmi  „Muka malog vuka“ (kritiku pročitajte ovdje) pokazala je njegovu odličnu kondiciju, no  „OtpisaNE“ su meni osobno bile veliko razočaranje. Naime, Baretić je već otprije pokazao da je duhovit autor, a život u Splitu mogao je taj njegov humor samo izbrusiti: jezičavi i britki, s bogatim i domišljatim jezičnim konstrukcijama, Dalmatinci, u ovom slučaju Splićani, nude pregršt opakog materijala.

Da se Baretić nije krzmao posegnuti u to škrinju dragocjenosti pokazuje činjenica da su dvije glavne protagonistice, samohrana majka  Snježana (Ksenija Marinković) i dobro držeća udovica Milka (Ecija Ojdanić) sa zagrebačkog (kajkavskog) i dalmatinskog govornog područja, a njihova žestoka svađa već drugi dan završava pomirbom (što je blisko mediterancima, ali ne i kontinentalnim ljudima – ali Baretić se već malo preobratio- a i  ne može na dvije trećine predstave do smrti posvaditi glavne junakinje). Mada ima duhovitih replika, ipak su uglavnom rečenice banalne (poput zezanja na račun Srba) i predvidljive – a dobra komedija to ne treba!

Radnja se vrti oko mladog sirijskog emigranta Hassana (Slavko Sobin), koji nakon tri godine studija medicine u Beogradu, odlazi u Aleppo pronaći majku i dvije sestre, kako bi svi zajedno otišli živjeti u Njemačku. No, oni se pogube i sada je Hassanova jedina briga da ih pronađe, ali zapne u Hrvatskoj. Tu ga pronalazi mlada aktivistica Hrvojka (Erna Rudnički), Snježanina kći koja ga dovodi kući kako bi imao nekakav smještaj dok mu ona ne uspije organizirati ilegalni prijelaz. Snježani i Milki se svidi mladi Sirijac pa ga pomalo zavode, što u prvi mah djeluje smiješno, ali vremenom postaje degutantno. Mada u blagim naznakama, ipak djeluje kao da iskorištavaju njegovu nemoć, pa iako ga hrane i peru mu odjeću, neprestano ga nečim gnjave (masažom, prisnošću).

Zašto je on većinu vremena odjeven samo u gaće, prilično je nejasno jer mi se čini nelogičnim da mladi muškarac stasao u arapskoj kulturi (bez obzira na vjerska uvjerenja) hoda polugol po kući nepoznatih ljudi (žena). Uz to, trogodišnji boravak u Beogradu sigurno je njegov srpski doveo na pristojnu razinu, a ne da govori kao polupismeni  ćevabdžija netom pristigao s Kosova. Razlog odabira Slavka Sobina za ulogu Hassana leži u njegovom izgledu, ali je šteta da je doveden u situaciju da „isprostituira“ ulogu emigranta, kada je to moglo biti odglumljeno s puno više digniteta (što nije njegova krivica).

A kada pokušavam analizom spoznati zašto je neka predstava, sa zahvalnom temom i zanimljivom glumačkom postavom skliznula u banalnost (mada ne sumnjam da će je publika s oduševljenjem gledati!), onda bih tu mogli proanalizirati režiju. Nikola Zavišić svaki lik razvlači do pucanja: izvrsna komičarka Ksenija Marinković pretjeruje u svojim reakcijama, nadahnuta Ecija Ojdanić karikira svoju Milku do bola, Erna Rudnički se neprestance ponavlja i nimalo ne odaje dojam mlade energične žene, a siroti Sobin hoda gore-dolje i mumlja u bradu (ako se već želi prikazati da je nemoćan išta napraviti, posjedni ga u kut ).

Zavišić je redatelj sa zavidnim referencama (školovanje na praškom DAMU-u), ali predstave koje sam imala prilike vidjeti (Osijek, Virovitica) nisu me uvjerile  u njegovu nadahnutost (strpljena – spašena).  Scena se sastoji od kreveta u pozadini na kojem spava Hassan, od dvosjeda na kojem se skutrila Milka i stola sa stolica u prednjem planu gdje se kuju planovi (Irena Kraljić) – idealno za gostovanja, ali prilično otrcano za učinak građanskog stana. Kostimi (Irena Kraljić) su jednostavni, no prikladni – na Milki sve sjaji, na Snježani sve visi, a dvoje mladih je odjeveno neodređeno.  Ako bih inzistirala na zaključku, onda bi to bilo sljedeće: uvijek se unaprijed veselim svakoj predstavi i zato mi  nemoj dati bezvezariju – to mi ne smiješ raditi!