50. PIF, ZAGREB, 16–22. RUJNA
Izgubljene ambicije
50. PIF pružio nam je mnogo manje no što smo očekivali - uz tanki natjecateljski program u kojemu su domaće (kvalitetne, ali) repertoarne predstave vodile glavnu riječ, ključni problem festivala činila je organizacija koja se u startu zadovoljila pozicijom PIF-a kao festivala za vrtiće i škole, što je, usprkos vremenu u kojem živimo, premalo
Objavljeno: 3.10.2017. 4:08:06
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Negdje drugdje" / Janka Varmuž

Napomena: kritika je izvorno objavljena 28. rujna 2017. u Vijencu, br. 615

Pedeseti rođendan otvara vrata punoj zrelosti, pedeseta godišnjica braka zlatom je omotan pir, a pedeset godina međunarodnoga lutkarskog festivala pravo malo čudo. Čudo koje zaslužuje čudesnu proslavu. Cjelogodišnju. Umjesto nje, čudo zvano PIF pola je stoljeća proslavilo u vrlo skromnu ruhu i diskretnoj atmosferi. Na skromnost je ukazalo već neinventivno otvaranje s prašnjavim lutkom, predstavnikom Ministarstva kulture i zamjenicom gradonačelnika. Činjenica da su na otvaranje došli „igrači s klupe“ ukazuje na odnos grada i države prema festivalu, ali mnogo više na odnos organizatora prema vlastitom festivalu.

Usprkos zaista velikoj obljetnici, PIF je bio tek rubno prisutan u medijima i na ulicama. Rezultat toga bilo je gotovo prazno gledalište na drugoj izvedbi najbolje predstave festivala, "Negdje drugdje". Prijepodnevne predstave zato su bile uglavnom popunjene, ali organiziranom publikom iz vrtića i škola. Upravo ta publika već neko vrijeme vlada festivalom koji je ne tako davno bio žarišna točka lutkara i kazalištaraca u regiji. Nismo mi apriori protiv organizirane publike, no ona bi trebala činiti tek dio publike, a ne da se događaju paradoksi poput rasprodanoga Bijelog jelena školama prije no što su ulaznice ponuđene novinarima i pokojem gostu festivala.

Razočaranja i iznenađenja

Sam natjecateljski program također nije djelovao jubilarno. Selektorica Livija Kroflin (intervju uoči festivala pročitajte ovdje) program je zamislila kao spoj najboljeg od tradicije i klasike, aktualnog lutkarskog trenutka i granica lutkarstva. Nažalost, boje tradicije nisu branili najbolji predstavnici, sadašnjost je predstavljena repertoarnim predstavama, a pomaci predstavama koje se vraćaju glumačkom kazalištu umjesto onih koje istražuju nove medije i mogućnosti.

Usprkos uvjerljivoj animaciji javanki, lutkarska grupa Guangxi iz Kine nije nas oduševila svojim kolažnim nastupom pod naslovom "Novi šarm lutkarstva", ne ponudivši ništa što već nismo vidjeli. Vrhunac predstave bio je odlično izveden isječak iz nagrađivane predstave Labuđe jezero u crnoj tehnici koja bi bila znatno bolji izbor za festival od kolaža. Slovaci iz Nitre nisu ponudili ništa posebno s tradicionalno oblikovanim "Don Juanom ili Razmetnim sinom", no zato nas je oduševio Eric Bass sa svojim "Jesenskim portretima". Predstava je premijerno izvedena 1980, da bi na 50. PIF-u u velikom stilu završila svoj europski život. Niz zasebnih i zaokruženih priča povezala je jesen života junaka, čiju su uvjerljivost pojačale drhtave ruke animatora Bassa. Godine iskustva osjećale su se i u veoma laganim, sigurnim i energičnim pokretima stolnih lutaka, a lakoća pomaka pretočila se u lakoću scenskog postojanja i supostojanja. Dodamo li tomu Bassovu usmjerenost na lutku, šarm i komunikativnost s lutkom i publikom, dobili smo vrlo dojmljivu predstavu, koja i u svojoj 38. godini djeluje mlado i svježe.

Malim stolnim formama pripada i predstava "Jer te volim" norveškoga kazališta lutaka Skromlehjulet, no dok je Bass svoje minijature izbrusio do savršenstva, Kjesti Iversen i Roque Jimenez Palacio (izvođači i redatelji) nisu bili toliko ambiciozni. Predstava o ostavljenom ljubavniku nastala je s idejom izvođenja po kafićima te je vrlo uspješno prilagođena toj svrsi, no na sceni je djelovala sirovo i grubo, posebice na razini priče i prijelaza između scena.

Iako su u predstavi "Bajka o ribaru i ribici" okupili jaka imena predvođena ruskim redateljem Jevgenijem Ibragimovom, gosti iz Gradskog pozorišta Podgorica bili su jedno od festivalskih razočaranja. Riječ je o razvučenoj i razlomljenoj predstavi koja je i uspjele vizualne efekte poput lelujavog i nemirnog mora od najlona ponavljanjem pretočila u kič i monotoniju. Razočarali su i gosti iz Lutkovnog gledališča Maribor, od kojih smo mnogo očekivali. "San o zvijezdi" režirao je i likovno oblikovao stari znanac PIF-a Silvan Omerzu, čiji bi nas vizualna specifičnost, ugodno spora radnja i potisnuta energija te pomak u grotesku uglavnom vrlo uspjelo uvukli u omerzuovski svijet. Nažalost, u predstavi nastaloj po Dickensovoj priči nedostajalo je same radnje. Odveć pročišćena priča svela se na smrt sestre, majke i junakovu, bez konteksta i motiva. I dok je cijela predstava protjecala u ipak ugodnoj omerzuovskoj sporosti i vizualnoj čistoći, kraj je sasvim nepotrebno skliznuo prema auditivnom i vizualnom kiču.

Sasvim drugi pristup smrti zauzela je najbolja predstava festivala, "Negdje drugdje" Lutkovnoga gledališča Ljubljana, u režiji Tina Grabnara, jedina koja istodobno pomiče granice medija i korača tematski rubnim područjem. Predstava o strahotama rata iz dječje vizure oblikovana je poput pripovjednoga teatra koji uz pomoć interaktivne ploče vrlo efektno i emocijom nabijeno oblikuje neopterećeno djetinjstvo i prijateljstvo u nasilni rastanak, tugu i samoću. Izvođačica Ajda Toman bila je sugestivna, topla i duhovita, dok su se crteži na ploči oživljeni stop-animacijom malim domaćim gledateljima, naviklim na klasično lutkarstvo, činili poput pravoga čuda. Na promišljenost cjeline ukazao je odlično oblikovan odlazak psića, koji nakon bombe ostane ležati bez komentara glumice, tek uz suze iz spužve koje se cijede po ploči.

Ne pomak, ali istraživanje mogućnosti medija ponudila nam je predstava "Djevojčica iz Lenjingrada" slavnoga moskovskog kazališta SDALK Obrazcov (autori ideje i kreatori predstave Denis Šadrin, Aleksej Šišov i Boris Konstantinov). Kako bi dočarala dječji pogled na rat kroz bitku za Lenjingrad, predstava intermedijalno prepleće lutkarsku animaciju s videom i stop-animacijom, uranjajući jedno u drugo. Glavne karakteristike izvedbe bile su odlična animacija slatkoga kućnog duha Timofeiča, duhovite i tople lutkarske epizode te precizno prepletanje medija, ali i monoton videouradak koji je zgodnu priču pojedinca pokušao pretočiti u univerzalnu priču, što nam se učinilo suvišnim.

Ostatak festivala činile su domaće predstave, koje su potvrdile jaku ovogodišnju produkciju, no kako je uglavnom riječ o repertoarnim predstavama, nisu obogatile ovogodišnji PIF novinama. U "Wandi Lavandi", GKL-a Rijeka u režiji Morane Dolenec Zlatko Vicić, Petra Šarac i Vanja Jovanović na sladak su i šarmantan način mališanima ispričali toplu priču o različitosti i (ne)toleranciji, a o različitosti i prijateljstvu čovjeka i pingvina progovorila je predstava "Dindim, o nježnosti", GLLUGL-a. Vizualno efektna, predstava u režiji Tamare Kučinović uspjela je, posebice u drugom dijelu, toplinom probuditi i omotati emociju oko gledatelja. U prvom ju je kočila količina teksta koji nije bio u funkciji razvoja radnje, već (statične) dosjetke.

Festival za vrtiće i škole

Tekst je ključna kočnica i u "Bijelom jelenu" Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, ponovno u režiji Tamare Kučinović. Predstava je ispunjena dojmljivim i efektnim te vizualno vrlo privlačnim rješenjima koja se, nažalost, dobrim dijelom utapaju u bujici riječi. Tekst koji bi trebao funkcionirati kao emocionalni pojačivač sveo se na pričanje priče i pojašnjavanje scenskih slika izguranih u drugi plan. Nažalost jer predstava bi, uz oštrije škare, bila prava festivalska poslastica. "Som na cilome svitu" GKL-a Split u režiji Renate Carole Gatica šarmantna je pripovjedna predstava koja je u cijelosti podređena duhovitoj i mudroj priči Olje Savičević Ivančević o samoći i prijateljstvu. U tu je svrhu i vrlo zgodno oblikovana u tehnici velikoga maketnog teatra (Alena Pavlović).

Od predstava o kojima smo već pisali u sklopu SLUK-a (tekst o SLUK-u pročitajte ovdje), "Male priče o nestašnoj Sonji" karlovačkoga Zorina doma u režiji Ljudmile Fedorove bile su izvedbeno ujednačenije nego u Zadru, "S razlogom" KD Pinklec i LOFT-a u režiji Morane Dolenc možda malko predug, ali i dalje šarmantan i na visokoj izvedbenoj razini, dok je "Karlson s krova", KL Zadar, kao i na SLUK-u (kritiku pročitajte ovdje), pokupio sve ključne nagrade (međunarodni žiri u sastavu Antonija Bogner-Šaban, Milena Dundov, Maria Kecskesova, Emilija Mrdaković i Ivan Raykov). Predstava u režiji Ljudmile Fedorove ponovno je zavela toplinom, duhovitošću i šarmom, a posebno nas je razveselila uvjerljiva izvedba Anđele Ćurković Petković u ulozi Mališe, čime je Karlson dobio ravnopravnoga scenskog partnera.

 Zaključno, 50. PIF pružio nam je mnogo manje no što smo očekivali. Uz tanki natjecateljski program u kojemu su domaće (kvalitetne, ali) repertoarne predstave vodile glavnu riječ, ključni problem festivala činila je organizacija koja se u startu zadovoljila pozicijom PIF-a kao festivala za vrtiće i škole, što je, usprkos vremenu u kojem živimo, premalo.