Napomena: kritika je izvorno objavljena 28. rujna 2017. u Vijencu, br. 615

Festival svjetskog kazališta, održan u Zagrebu od 10. do 16. rujna, sveo se ove godine na četiri grupe, među kojima je najzvučnija bila Kazalište Gabriadze slavnoga gruzijskog filmskog i kazališnog redatelja, slikara i kipara, scenarista i pisca Reze Gabriadzea. Ostvarivši cijenjenu filmsku karijeru, Gabriadze se početkom 80-ih, razočaran manjkom intelektualne te viškom cenzorske slobode, odmaknuo od filma, utočište pronašavši u lutkarstvu. Iako ta odluka na prvi pogled djeluje kao predaja, razlozi su upravo suprotni. Naime rubna pozicija lutkarima je, otkad je povijesti i (lutkarskog) kazališta, omogućavala ono što umjetnicima u žarištu nije – baviti se zabranjenim, rubnim i škakljivim temama, kritizirati društvo i istaknute pojedince i sve to cenzorskim radarima pred nosom. Tako je i Gabriadze u svojim slavnim predstavama, predvođenim "Bitkom za Staljingrad" (koja je na FSK-u gostovala 2004) radio ono što mu filmska cenzura nije dopuštala – pomicao izvedbene granice, preispitivao zabranjene teme, stvarao umjetnost svjesnu svijeta oko sebe i zabrinutu za nj.

Kada jedan takav, višestruko hrabar i beskompromisan, umjetnik stiže u Zagreb, gledatelji očekuju ništa manje od vrhunske umjetnosti na svim razinama – sadržajnoj, vizualnoj, izvedbenoj i izvođačkoj. Nažalost, predstava na festivalu, "Ramona", iako pripada u sam vrh Gabriadzeovih predstava, razočarala je na većini područja. Slavni Gruzijac u predstavi se pojavljuje u ulozi autora i redatelja te u žarište stavlja nesretnu ljubav koju razdvajaju daljine, odnosno život. Kako bi podcrtao daljine kao ključ razdvajanja, glavne junake pretočio je u lokomotive – naslovnu Ramonu kao ranžirnu, u ljudskom jeziku kućanicu i domaćicu, a drugu, njezina voljenog Ermona, u dugoprugaša i udarnika, lokomotivu koja zbog silne snage i hrabrosti odlazi spašavati daleki i smrznuti svijet.

Sadržajni sloj predstave, u koji autor nije propustio uplesti finu kritiku sovjetskog i gruzijskog društva, nudi velike mogućnosti lutkarskom mediju – od oživljavanja mrtve materije preko putovanja kroz prostor i vrijeme te metaforičnog poigravanja kritikom društva do potencijalno zgodnih minijatura poput cirkuskih točaka (Ramona u potrazi pa potom patnji za Ermonom završava u cirkusu). Nažalost, autor je taj sadržajno bogat svijet lokomotiva pretočio u plošni svijet, oblikujući tradicionalnu lutkarsku predstavu sa svim njezinim... manama. Jednolični dvodimenzionalni svijet stolne lutke bio je u suprotnosti s razigranim sadržajem te mu je podrezao krila, sputavši ga i pretočivši u klasično linearno spoznajno putovanje bez izvedbenih iznenađenja. Vrhunac tradicionalnoga ruha predstave bio je cirkus, koji je trebao biti i veliko izvedbeno finale. Cirkuske točke bile su omiljene točke lutkara sredinom 20. stoljeća, kad su s marionetama na koncu pokazivali vlastitu virtuoznost, poigravajući se iluzijom crnoga teatra. No osim efekta na prvu, te točke nisu nudile ništa osobito pa danas djeluju kao vrlo zgodan relikt kratka daha, a tako su djelovale i u predstavi. Vrlo precizno izvedene, no ne i više od toga.

Još jedan relikt izvađen iz arhiva lutkarstva pojavio se u predstavi, zadavši joj završni udarac. Riječ je o razdvajanju glasa od pokreta, kojemu iz više razloga ne vidimo opravdanje, posebice jer glas nije bio izgovaran uživo (kao u tradicionalnom lutkarstvu), već je bio snimljen. Udaljavanje živoga pokreta od mrtve riječi, animatora od naratora, dobronamjerno bi kritičko pero moglo, u duhu sadržaja predstave, tumačiti kao izvedbenu potvrdu nesretne ljubavi u razdvojenosti – kao što ljubav živi tek kad se ljubavnici spoje, tako i lutka živi tek kad se pokret i glas spoje. Nažalost, glas i pokret nisu se do kraja predstave spojili, a s njima ni lutke, odnosno njihove emocije, nisu scenski oživjele. I tu leži ključan problem predstave – s jedne strane priča o nesretnoj ljubavi koja živi za emociju i s njom, s druge akteri čija neživost tu emociju u potpunosti poništava.

No nije baš sve u predstavi tako sivo. Animatori Tamar Amirajibi, Niko Gelovani, Irakli Šarašidze, Badri Gvazava, Anna Nijaradze i Nino Sajaia bili su vrlo precizni sa stolnim lutkama, odlično ih pokrećući te diskretnim gestama dočaravajući govor i razgovor. Sve je na sceni funkcioniralo, bilo točno te je djelovalo poput odlično uigrana, pardon, podmazana stroja. Taj stroj demonstrirao je uvježbanost, strogost i preciznost istočnoeuropskog lutkarstva, no nije pomogao buđenju živosti lutaka. Vizualni sloj predstave, u autorstvu, pretpostavljamo, Reze Gabriadzea, bio je vrlo efektan i lijep, lokomotive i njihovi prijatelji bili su dozirano groteskni s primjesama sjete, što je podgrijavala i glazba Elene Japaridze i Reze Gabriadzea. Sve to stvorilo je finu atmosferu nostalgije.

Možda upravo u toj atmosferi leži dio uspjeha predstave slavljene od Gruzije i Rusije do New Yorka, no vjerujemo da ključ uspjeha leži u nedovoljnu poznavanju lutkarske umjetnosti koja u gledateljima priziva nostalgiju za mladošću, što u spoju s lutkarskom tradicijom briše kritičnost. No lutkarstvo je silno živa umjetnost koja živi i razvija se u dodiru s vremenom oko sebe. Kvalitetna tradicija poput "Ramone" važan je temelj za kvalitetnu sadašnjost i budućnost, no sud vremena nije bio nježan prema njoj te bismo na festivalima poput Festivala svjetskog kazališta mnogo više voljeli vidjeti živu, suvremenu i hrabru lutkarsku današnjicu s pogledom u sutra.