Bečki glazbenik i glumac Rainhard Fendrich (1955.) napisao je veliki broj vrlo popularnih pjesama, što je urodilo mjuziklom „I am from Austria“ postavljenom u bečkom kazalištu Raimund u režiji Andreasa Gergena i pod ravnanjem Michaela Roemera (premijera 16.9., osvrt na izvedbu 21.9. 2017.).

Iako je kritičarka Christina Boeck (Wiener Zeitung) predstavu nazvala „Jukebox musical“ ( zbog redanja hitova pa je ujedno uspoređuje s mjuzikom „Mamma Mia“) zamjerajući joj obilje banalnosti i klišea, mislim da je prestroga... Naime, ukoliko se kao temelj predstave uzmu zadani hitovi i njima prilagođuje priča (Titus Hoffman i Christian Struppeck), onda se teško oteti zadanim premisama - u konačnici predstava može biti više ili manje zabavna, nadahnuta ili predvidiva.

Iako su tekstovi pisani u bečkom žargonu, naslov je na engleskom, budući da je glavni lik Emma Carter (Irena Flury) holivudska zvijezda rođena u Austriji (pod imenom Adela Waldvogel) i dolazi u Beč zbog Opernog bala. Na spomenutom društvenom događaju ona će najaviti (lažne) zaruke s poznatim nogometašem Pablom Garciom (Fabio Diso) i zahvaljujući tabloidima povećati svoju popularnost. Njezin boravak u Beču je u obiteljskom hotelu „Edler“ (ugledan hotel s 4.5 zvijezdice koji ugošćavanjem filmske dive teži steći petu zvjezdicu) poznatom po tortama vlastite izrade (hotel izgleda kao velika torta- Stephan Prattes).

I dok je naoko sve očekivano, između sina Josia Edlera (Lukas Perman) i Emme rađa se simpatija - ona je obična i draga dejvojka, a poslovni razlozi i njezin menadžer Richard (Martin Bermoser) prikazuju je kao nedodirljivu, razmaženu i slavoljubivu glumicu. Mada u početku njihova veza djeluje beznadno, Emma se pobuni protiv manipulacija svojeg menadžera i „posluša glas svoga srca“. Usporedno s glavnom pričom o Emmi i Josiju, pratimo i priču njegovih roditelja Romy (Elisabeth Engstler) i Wolfganga (Andreas Steppan), koji su se nekada jako voljeli (šarmantna pjesma „Strada del sole“), ali ih je hoteljerski posao (posebice ambicioznu Romy) udaljio... na kraju hotel koji dobiva petu zvjezdicu predaju sinu, a oni odlaze na zajedničko putovanje – i tako je sve herzig!

Možemo, naravno, primijetiti da je kraj predvidiv, priča povremeno malo „njonjava“, neke pjesme „nja-nja“, pojedini likovi stereotipni (poput nogometaša) ili  pretjerano iskarikirani (recepcionarka Elfie, starija glumica Dolores Schmidinger, čija je svaka rečenica izazvala  nepodijeljene simpatije publike!), koreografija (Kim Duddy) povremeno banalna i staromodna -  ali sve u svemu, radi se o visoko profesionalnoj produkciji, bez praznog hoda i s odličnim pjevačkim i plesačkim izvedbama.

Ono što se može uočiti, a doista nije uobičajeno u mjuziklima, jest otvorena i prikrivena ironija. Primjerice, kada se Emma i Josi spuštaju helikopterom na brdo (gdje ona shvaća kako joj je nedostajala domovina i pjeva „I am from Austria“) tu su  kozorog i obiteljska planinska kućica i zvjezdano nebo i... Ironijom svakako možemo shvatiti kada nogometaš Pablo (dakako, Argentinac) pjeva „Macho, macho“  i rasteže se na spravama, kada Emma opisuje zašto mora biti plavokosa (sve su u Hollywoodu blond) i imati novo ime, kada  uz pjesmu „Jeste li vidjeli Beč noću?“ prolaze pokraj kioska s viršlama  na kojem piše „Bosna“ (što je prekopirano iz stvarnosti), kada se sprdaju s policajcima i njihovim dozivanjima „Gustav 1“/“Gustav 2“, kad ih hotelski slastičari slučajno zatvore u hladnjaču s tortama ili, po mojem mišljenju, neospornom  vrhuncu, Richardova izvedba pjesme „Tango korrupti“, odnosno izjava da je „Showbussines kao politika“ (počiva na laži, za one koji nisu odmah prepoznali poantu)!

Ako nam je malo previše što hotel nalikuje torti, veliki dio predstave ga  prekrivaju zanimljive video projekcije (Soenke Feick), a okretna pozornica izvrsno ekonomizira prostorom i vremenom. Dakako, sve pohvale ansamblu koji se vrlo brzo presvlači (Uta Loher i Conny Lueders) i u odličnoj kondiciji vrlo žustro pjeva i pleše. Što se tiče glavnih protagonista, oni izgledaju i zvuče odlično (a i ozvučenje je besprijekorno), tako da se suvremeno robovanje engleskom jeziku pokazuje doista bespredmetnim - njemački (možda zbog bečkog žargona, ha-ha) zvuči  odlično. Ukratko, zamjerke koje vrlo strogo oko i uho nalaze  u mjuziklu „I am from Austria“ brzo i lako otpuhuje uigranost ansambla, dinamična režija i dopadljivost pjesama (naravno da su šlageri, ali u tome i jest štos).