Onoga dana kada je Veliki djelitelj talenata dijelio svoje darove, mali Matija stajao je u prvom redu, pružao malene ručice i vikao: „Meni, meni!“. Tako je stekao bujnu maštu, sjajnu sposobost animacije, glazbeni talent i... spretnost da to sve poveže u novu, kreativnu cjelinu. Mali je Matija također imao sreću da odraste u obitelji koja se bavila lutkarstvom (Papilu, 1982.), da nauči sve tehničke odlike buduće profesije, u njegovom slučaju vokacije (Bruno Leone, Napulj i DAMU, Prag) i da postane jedan od najzanimljivijih i najomiljenijih lutkara u Sloveniji i šire. Mali Matija je postao dobro znani Matija Solce (1981.) i utemeljivši vlastiti Teatro Matita (2002.) uključio se u brojne projekte kao redatelj, izvođač, glazbenik... najčešće sve troje u isti mah.
Živo se sjećam njegovih „Malih noćnih priča“, režije „Časoskopa“ ili „Procesa“ (LGM), navike da u svojim dugačkim prstima premeće bilo kakav predmet koji odjednom oživi... Njegova predstava temeljena na Čapekovoj priči o psu Dašenki nije se bavila „banalnim“ lutkama nalik psima, već su kutije za cipele sa svojim poklopcima vrlo vjerno doačarale glave pasa, njegove podlaktice tijelo a druga ruka rep. Za razliku od drugih ljudi Matija Solce ima puno više ruku - iako naoko samo dvije.
Njegovo sudjelovanje na Poletnom lutkovnom pristanu (Ljetna lutkarska luka) u Mariboru (25.8.2017.) bila je predstava „Karmine“ u kojoj je nastupao kao redatelj, skladatelj, autor likovnosti (uz Mariannu Stransku i Jiřia N. Jelineka) i izvođač (animator i harmonikaš) uz skupinu Fekete Seretlek i Studio DAMUZA (Češka). Puni energije, odlični glazbenici i sjajni animatori (čaša lako postane rasplesana dama, samovar osoba, boca s dvije dugačke žlice ...) ovi izvođači lako postižu da sve živi, govori, sudjeluje.
Prema napomeni u kazališnoj knjižici PLP-a ova predstava se temelji na motivima Tolstojevog romana „Ana Karenjina“ što, čini mi se, nitko nije uspio povezati. Naime, kao i u „Dašenjki“ i ovdje sjajna izvedba „zamuti“ priču, obilje energije poveže izvođače i gledatelje, uživanje u najrazličitjim mogućnostima (prije svega glazbi) „otme“ se kontroli i umjesto da pratimo priču (jer čemu inače konkretan predložak?!) pratimo pojavnost pa se po završetku predstave pitamo: što je to doista bilo?
I dalje me uzbuđuje Solceov izvođački talent, ali me žalosti činjenica da se počeo ponavljati, da u ime zabave zanemaruje priču (kažu da se kao redatelj čvrsto drži zadanih premisa) i da njegova šarmantna „razbarušenost“ postaje mamac za publiku. A vrijeme prolazi!