GAVELLA: "NEVIDLJIVI"
„Mi smo kanili imati pristojan život“
Iako je dvojnost fizičkih i vizualnih senzacija u Gavellinoj predstavi 'Nevidljivi' doista upečatljiva, ponavljanjem postupaka i rascjepkanošću priče vremenom se gubi tenzija u zbivanjima i predstava postaje monotona
Objavljeno: 6.12.2017 2:19:08 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Nevidljivi" / Jasenko Rasol

Oduvijek su postojali ljudi koji su  odlazili „trbuhom za kruhom“ kao i oni koji su napuštali svoju domovinu zbog političkih razloga. Neki su se vraćali (u našoj sredini nekada uobičajeni naziv „gastarabajter“) skršeni od prekomjernog rada i užasnih uvjeta života pa su nerijetko  jedva stigli uživati u onome što su stekli. Mnogi  se nisu nikada vratili; sudbine su bile vrlo različite - ponekada su zaglavili u pucnjavi, ponekad su se uključili u novu zajednicu (ili barem njihovi potomci). Međutim, kako su informacije sporije kolale, tako se o takvim i tim ljudima uglavnom znalo samo u lokalnoj zajednici. Ako im se zagubio trag, uskoro ih  je prekrio zaborav.

Suvremena tehnologija i brzina komunikacija doprinosi da „svi znamo sve“ pa su tako emigranti (iseljenici) i imigranti (useljenici) postali „opće dobro“, podijelivši sredinu u koju su prispjeli na one koji ih prihvaćaju i one koji ih ne podnose, čak i kinje. Ipak je možda najčešći način (ne)prihvaćanja takvih stranaca ravnodušnost- njih nema, oni su nevidljivi.

U svojoj drami „Nevidljivi“ autorica Tena Štivičić (1977.) podijelila je likove u dvije grupe pa tako u skupini „Tvrđava Europa“ postoje Felix (Ozren Grabarić), Ann (Nataša Janjić), Gerry (Sven Medvešek), Louise (Bojana Gregorić Vejzović), George (Enes Vejzović) (dobna skupina tridesetih i četrdesetih godina) i psihoterapeutkinja (Ana Kvrgić) te dvojica tinejdžera, dok grupu „Drugi“ čine Anton (Živko Anočić), Lara (Martina Čvek), Stefan (Franjo Dijak), Leyla (Anja Đurinović), Sera (Ivana Bolanča), Malik (Nikola Baće), Mykola (Darko Milas), Dane (Filip Križan) i čistačica (Dijana Vidušin) (raspon godina od dvadeset do šezdeset).

Slovenski redatelj Matjaž Pograjc (1967.) uz koreografa Branka Potočana (1963.) postavio je spomenutu dramu u Dramskom kazalištu Gavella (11.5.2017.) na vrlo neobičan način. Dok glumci u praktički praznom prostoru igraju svoje uloge, preko videa (Luka Dekleva, Ante Delač) ih se uklapa u odabranu maketu (Tomaž Štrucl, Paola Lugarić, Ivan Brozina,Dominik Meštrović) čime se dobiva neobičan paradoks - ono što vidimo u prostoru odudara od onoga što se projicira (osvrt na izvedbu 20.5.2017.). Ili drugim riječima – vjerodostojnija je virtualna od prave stvarnosti, što je postalo pravilo suvremenih spoznaja.

Promatrajući sudbine likova koji su se zatekli u novoj sredini („U kojoj su kanili imati pristojan život“), u njihovim nastojanjima da se uklope (Lara kupuje tegle krastavaca ali „nijedni nemaju isti okus kao krastavci doma“), da ih se prihvati , čak i po cijenu ponosa ( Lara: „Trebaju nam stvari. Trebaju nam stvari s kojima će ova kuća biti više nalik domu.“..... Anton: “Znači tebi daje sranja koja bi inače bacila. A ti ko svraka-ne možeš odoljeti sjajnim stvarčicama.“ Lara „Nisu sranja“ Anton: „Gdje ti je ponos?“) susrećemo opća mjesta.

Drama „Nevidljivi“ napisana je na engleskom jeziku (autorica je prevela na hrvatski jezik) i rascjepkana je u niz epizoda u kojima se naizmjence pojavljuju likovi iz obiju grupa u početku odvojeno, a potom u interakciji. Koristeći se navedenom tehnologijom, dobivaju se vrlo zanimljiva vizualna riješenja, posebno situacije „nestajanja“ likova na videu (nakon prekrivanja plavom tkaninom). Budući da su sve sudbine podjednako važne (sudionicima) i nevažne (promatračima) ne postoji istinska dramatičnost, pa uskoro gubimo nit.  Mada je postojeća dvojnost fizičkih i vizualnih senzacija doista upečatljiva, ponavljanjem postupaka i rascjepkanošću priče vremenom se gubi tenzija u zbivanjima i predstava postaje monotona.