Među najdugovječnije programe suvremenog plesa pripada međunarodni festival Tjedan suvremenog plesa (Hrvatski institut za pokret i ples), čije je trideset i četvrto izdanje u Zagrebu trajalo od 27. 5. do 4. 6. 2017. Većina izvedbi održala se u Teatru ITD, ali i u drugim kazališnim i ne-kazališnim prostorima (sve, sve samo ZPC ne!).
Prvi je dan 34. TSP-a bio u znaku dviju premijera: Studio za suvremeni ples izveo je u Histrionskom domu predstavu „Djevojke u ljetnim haljinama volim“, nakon čega je u Teatru ITD nastupio slovenski plesač i koreograf Matjaž Farič s predstavom „Red-Trail“.
Koreografkinja Petra Hrašćanec i dramaturg Saša Božić temeljili su predstavu „Djevojke u ljetnim haljinama volim“ (prvi i najpoznatiji stih izuzetno popularne pjesme Srđana Sachera „Moja prva ljubav“ u izvedbi grupe „Haustor“ iz 1981.) na prisjećanju plesačice i kasnije voditeljice Studija za suvremeni ples (1997.) Bosiljke Vujović Mažuran u njezinom sudjelovanju na snimanju televizijskog spota za spomenutu pjesmu.
Ostalu glazbu za predstavu napisali su Alen i Nenad Sinkauz, vizualni dio je osmislila Ana Savić Gecan, a izmjenjuju se nastupi sedam mladih članica ansambla i slušanje prisjećanje Bosiljke Vujović Mažuran, koja obilježava 40 godina svoje karijere (počela je nastupati 1977., iste godine kada se oformio i „Haustor“). Iako slušamo samo njezine odgovore, neka su zapažanja vrlo znakovita. Izjava njezinog susjeda: „Opet sam Vas gledal na televiziji i opet ste se valjali po podu“, tipičan je primjer onodobne percepcije suvremenog plesa takozvanog običnog gledatelja.
Prateći njezinu karijeru, školovanje, radionice i nastupe, Bosiljka Vujović Mažuran izgovara rečenicu, koja je prepoznatljiva u svačijoj predanosti: „Nemam šta prestat“, jer ako tijelo (55-godišnje) više ne može ono što je nekada moglo, u sebi ima sjećanje na pokrete, na polet, na posebnost pomaka...
Nešto slično prepoznajemo i u solo nastupu Matjaža Fariča (1965.) „Red -Trail“(„Crveno-trag“; dramaturginja Staša Bračić, projekcije Jure Lavrin, glazba Riccardo Brosci, Nicola Porpora i Radian, kostim Sanja Grcić) kojim obilježava 30 godina karijere. Poznavajući Faričevo tijelo od nekada, pamtimo velike biljege (crveno-ljubičaste) na njegovoj koži koje on nikada nije prikrivao - to je uvijek bio sastavni dio njegovog scenskog nastupa.
Danas, kada to tijelo više nije fizički besprijekorno, njegovo plesačko kretanje i dalje ga izdvaja iz grupacije sličnih pedesetogodišnjih tijela - tijelo je pametno, ono se sjeća i vraća sve što se u njega uložilo. Još uvijek može ući u predimenzioniranu teglu, otplesati uzduž i popreko ITD-ove pozornice,fizički kontaktirati svoju publiku.