Nakon godina tapkanja na mjestu u društvu Borivoja Radakovića, Georgija Para i komedija laka pera (uz nekoliko klasika poput Lojtrice, koji se polako povlače u penziju), Kazalište na Peščenici, dragi nam KNAP, odlučilo je to nagriženo i prašnjavo ruho prepustiti novim kazališnim vjetrovima i odjevnim (za)krpicama. Jedan od razloga preokreta je odlazak u penziju dugogodišnjeg ravnatelja Centra za kulturu Peščenica (i KNAP-a), Tomislava Štrige. Na njegovo mjesto stigle su mlade snage predvođene ravnateljicom Anjom Planinčić i višim stručnim suradnicima Kristinom Krtanjek i kazališnim znalcem Borisom Kovačevićem. Taj trio izrastao je iz KNAP-a i Centra za kulturu te ga odlično poznaje, a odlaskom Štrige dobili su otvorene ruke za vlastiti uređivački i kazališni izraz.
Po prvim potezima recimo da nam se jako sviđa novo ruho Centra i KNAP-a, posebice ideja Platforme KNAP+, u kojoj otvaraju kazališna vrata mladim nezavisnim umjetnicima, umjetničkim organizacijama i udrugama. Više o KNAP-u+ i kazališnom programu KNAP-a čitat ćete uskoro u intervjuu s Borisom Kovačevićem, no prije toga recimo da je jedan od prvih projekata te platforme bilo gostovanje Ateatra s izuzetno zanimljivom i kazališno zaigranom predstavom "Vilimov Shakespeare".
U žarištu predstave nisu niti Shakespeare niti Vilim (Matula), već samo kazalište. Njemu autor teksta Bruno Margetić (nedavno smo u Maloj sceni gledali vrlo dobru "Muku malog vuka" u kojoj je bio dramaturg) pristupa kao finom stroju, analizirajući, pardon, igrajući se njegovim načinima funkcioniranja te sastavnim dijelovima poput likova, njihovih odnosa s glumcima i publikama, potom autora teksta, redatelja, vremena izvedbe, kazališne fakcije i fikcije... Rezultat te igre je izuzetno zgodna i zaokružena cjelina koja ukazuje na samostalnost, snagu i moć kazališta da živi, gradi se, raste ni iz čega, odnosno iz samoga sebe. Ne treba njemu ni tekst, ni pisac, ni glumac. Samo mu treba malo vremena, komadićak naše mašte, volje i otvorenosti duha i sve će stvoriti iz sebe samoga. Kako?
U predstavi "Vilimov Shakespeare", primjerice, kroz kazališnu probu u kojoj sve krene krivo. Redatelj (stvarnu režiju potpisuje Zoran Skalicki) ne stiže na probu te zadužuje Vilima da s glumcima uvježba tekst koji je zakucao na sanduku. Vilim ima vrlo ograničenih sat vremena da nešto stvori, dok glumci nemaju ni ideju što i kako rade, ni volju, ni vjeru.
Vilim Matula, Hrvoje Horvat, Petar Atanasoski i Marija Margetić na samom početku predstave određuju svoje pozicije glumaca na probi. U trenutku kad započnu čitati tekst, igru oblikuju kao teatar u teatru, u kojemu su oni vanjski dio - dio fakcije koji tumači neke likove unutar fikcije. No, kazalište je silno moćno te ih je odlučilo usisati u sebe i pretočiti u same likove teatra u teatru. I to ne bilo kakvog teatra u teatru, već idealnog za likove - onoga kojeg grade oni sami, svjesni vlastite pozicije i odgovornosti.
I dok neki od njih ne žele tumačiti same sebe ("Dajte mi autora! Ne želim glumiti samoga sebe!"), pravi dramatičari znaju da punokrvna drama izvire iz nas i da se sama piše. Tako i veliki naslovni Will (Shakespeare, ne Matula), koji je ispao iz sanduka s prikucanim tekstom kao lutka u invalidskim kolicima, miruje, pardon, mrtvuje, puštajući likove da se izgrade. U trenutku kad su ni iz čega krenule napetosti i svađe, Will je oživio, vrlo zgodno ukazujući na to da dramski pisac i drama žive prvenstveno od (dramskog) sukoba. U isto vrijeme njegovo oživljavanje u predstavi koja nastaje bez drame, dramskog pisca i dramskog sukoba, postalo je odlična parodija same sebe. Još snažniju parodičnost cijeloj priči dali su glumci koji se, paradoksalno, nisu pustili parodiziranju vlastite pozicije kao lakšem putu, već su pokušali zadržati ozbiljnost u danoj situaciji, stvarajući vrlo zgodan i duhovit kontra-efekt.
Predstava je, kako to već ide s probama, imala nešto izvedbeno slabijih dijelova, poput neuvjerljive svađe u funkciji zapleta i glumačke neujednačenosti (na sceni su se našli profesionalci i amateri), no te "tanje" strane pojačale su uvjerljivost same koncepcije, ne puštajući nas da u akterima u potpunosti vidimo niti likove, niti glumce. Također, ne dozvoljavajući nam da se prepustimo lagodnosti kazališnog čina, već nas držeći u napetosti i laganoj nelagodi pred pitanjem hoće li Vilim Matula pretjerati u teatalnosti, Marija Margetić (koja se na sceni definirala ne-glumicom) ispasti iz glumačkih tračnica ili pak cijela priča otplutati u ponavljanje i predvidljivost. Svi su se, na našu sreću, zadržali s prave strane brane, štoviše, sam kraj je odlično zaokružio cijelu tu (meta)scensku igru u čvrstu strukturu. Izvedbene trzavice pretočivši u pravi zaplet, a samo kazalište promoviravši u protagonista, antagonista i temu sebe samoga.
Na kraju osvrta dodajmo kako se nadamo da će KNAP kroz svoj program KNAP+ promovirati što više ovakvih projekata silno važnih kazalištu baš zato što se bave njime samime. Domaći kazalištarci posljednjih su godina pomalo zaboravili da je kazalište prostor beskrajne slobode i igre, kako tematske, tako izvedbene. Ta igra silno je potrebna našem kazalištu, njegovoj krvnoj slici (anemičnoj) i zdravlju (klimavom). Također, nadamo se da će KNAP+ napraviti korak dalje i postati (ko)producent sličnim projektima te uz neopisivo važan Teatar &TD postati silno žuđena oaza novog teatra.