Ruski pripovjedač i dramski pisac Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.) veliko je književno i kazališno ime, litvanski redatelj Eimuntas Nekrošius (1952.) pripada među najcjenjenije suvremene kazališne redatelje, glumački ansambl zagrebačkog HNK dorastao je najrazličitijim kazališnim izazovima. Što se dogodilo na premijeri (5.5.2017.) predstave „Ivanov“ (1887.) da je gotovo polovica sjedala u parketu Hrvatskog narodnog kazališta nakon stanke ostalo prazno?
Po obrazovanju liječnik, Čehov se u svojim djelima, bez obzira na književnu pripadnost, bavio ljudskom prirodom. Njegovi su (dramski) likovi nerijetko izgubljeni između težnji i mogućnosti, ponekad onemogućeni vanjskim okolnostima, ali češće vlastitim pristupom. Ivanov je obrazovani muškarac u naponu snage, ali on je umoran, sve mu je dosadno, svugdje je čama... Postoje i objektivni problemi: bolesna žena, nagomilani dugovi, mlada djevojka koja misli da ga njezina ljubav može izbaviti.
Čehov o Ivanovu piše (valjda ga on najbolje poznaje): „Takvi ljudi, kao što je Ivanov, ne rješavaju probleme,nego padaju pod njihovom težinom. Oni se gube, šire ruke, živciraju se, jadikuju, rade gluposti i na kraju prepuštaju se svojim slabim, razuzdanim živcima, gube tlo pod nogama i svrstavaju se u razred slomljenih i neshvaćenih.“ Zašto se (i od čega) Ivanov umorio, teško je uočiti. Kako je došlo do gomilanja dugova također ne prepoznajemo, jer se ne spominju izravno ekonomski ili politički razlozi. Je li se on doista oženio Anom Petrovnom, očekujući veliki miraz ili zbog ljubavi? Je li njegov drugi brak potaknut činjenicom da Sašinoj majci duguje priličan novac? Je li Ivanov pokvarenjak ili samo nepraktičan čovjek nedorastao stvarnom životu? Problem novca i braka javlja se i u odnosu između grofa Šebeljskog i bogate posjednice Babakine, ali to je „zdrav“ trgovački pristup: ona će postati grofica, a on će si osigurati blagostanje. Kao i u drugim svojim kazališnim komadima i u ovom ranom, Čehov se pomalo podruguje svojim likovima, mada ih gledatelji obično smatraju žrtvama i tragičnim ličnostima.
Redatelj i dramaturg predstave Eimuntas Nekrošius postavio je tekst integralno, čak dodajući neke likove (dvije gošće, prolaznika i Jegorušku), što je s dramskim stankama potrajalo preko tri i pol (preduga) sata. Neki su redateljski postupci nerazumljivi (barem meni)- scena (Marius Nekrošius) je osmišljena kao niz stolica u gledalištu (ta svojevrsna simetrija s gledateljima sugerira da i sami likovi gledaju, a ne žive?!) po kojima glumci hodaju (nepotrebno i tegobno). Avdotju Nazorovnu, staricu neodređena zanimanja (Ksenija Marinković) bespoštedno naguravaju amo-tamo, a Prolaznik (Franjo Kuhar) odjeven kao odrpanac s neobičnim satom neprestance ispituje likove može li proći (metafora vremena?!).
Uz salonski razgovor o Francuzima i Nijemcima čuje se „Oda radosti“ (ali, Eimuntse, zbilja), Lebedjev (Goran Grgić) nosi svoju odraslu kćer Sašu, Ivanovu nevjestu (Luca Anić) „piška lonca“, a publiku se poziva da zajednički puše kako bi zavrtjeli papirnate vrtuljke (jer premijerna publika ionako nije platila kartu; ako je vrijeme doista novac, onda je izgubljeno vrijeme na ovoj predstavi jako skupa ulaznica op.a.). Nejasni su mi i kostimi (Nadežda Gultiajeva), posebice suknje od tila.
Napokon i glumci: čemu povremeno naglašeno urlaju? Nema nikakvog racionalnog ili emotivnog razloga da grof Šabeljski (vrlo decentni Dragan Despot) počinje vikati na Ivanova, budući da želi s njim otići u goste Lebedjevim (gdje Saša slavi rođendan) ili inače pasivna i (još uvijek) zaljubljena supruga Ana Petrovna (Lana Barić) kriči na Ivanova kako bi ga zadržala navečer kod kuće. Nema logičnog objašnjenja. Nina Violić kao bogata udovica i posjednica Babakina, Dušan Bućan kao upravitelj Ivanovljeva imanja Borkin, Alma Prica kao Sašina majka i Luka Dragić kao mladi liječnik koji liječi Anu Petrovnu uspjeli su osmisliti i zaokružiti svoje likove. Međutim, čini mi se da Bojan Navojec kao Ivanov nije uspio oživotvoriti kompleksnost ovog, nedvojbeno mutnog stvorenja: znam ja da je Ivanov jako umoran, ali bi Bojan morao biti ipak malo živahniji! Jednom davno, godine 1978. u Dramskom kazalištu Gavella, Ivica Kunčević je režirao „Ivanova“ s Božidarom Bobanom u glavnoj ulozi – e, da!
Budući da niti zagrebačka niti beogradska predstava nemaju trailer (zagerbački HNK, ako se ne varamo, ima određenu osobu na plaći da radi trailere. Očito gospodin redatelj nije zaradio plaću), u dramskoj pauzi između dviju predstava poslušajte kako su to 1966. godine radili Vivien Leigh i John Gielgud
Druge večeri (6.5.2017.) na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih gostovalo je Narodno pozorište u Beogradu s Čehovljevim „Ivanovom“ (12.10.2016.) u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat i s Nikolom Ristanovskim (k.g) u glavnoj ulozi. Scenograf Branko Hojnik osmislio je scenu kao svojevrsni ring oko kojeg publika uokolo sjedi (s tri strane), dok se na četvrtoj nalaze glazbenici (skladateljica Irena Popović) i neki mlađi likovi koji se spuštaju na scenu. Na sceni je „tipična“ građanska soba (sobe), jer kako su likovi sličnih statusa, bilo koji dio scene je u skladu s njihovim životnim ambijentom. Posebnost je biljarski stol na kojem Ivanov voli ležati (i na kojem se na koncu i ubije). I ova predstava traje prilično dugo (gotovo tri sata), ali je životna, glumački izuzetno dinamična, uvjerljiva i, što bi sigurno Čehova veselilo, pritajeno komična.
Likovima vjerujemo: sjajna mlada Hana Selimović svoju Sašu donosi toliko strastveno, da smo upravo ljuti na Ivanova što je nemaran prema tolikom žaru. Nenad Stojmenović kao liječnik Ljvov, gorljiv u svojem poštenju, naglašeno pokazuje kako je riječ o „mutnom tipu“,legendarni Predrag Ejdus izvrstan je kao grof Šabeljski, dok je Nikola Vujović odlično osmislio lik Borkina. Za razliku od zagrebačke Ane Petrovne, ova u izvedbi Nade Šargin živi svoju iskrenu ljubav prema Ivanovu, a legendarna glumica Branka Petrić malom, ali upečatljivom ulogom nudi zaokruženu sliku svijeta u kojem Ivanov vegetira.
Uvijek mi je na pameti jedan kazališni opis: nije važno da glumac glumi kralja, važno je da se svi oko njega ponašaju kao da je kralj. Budući da već nabrojeni glumci, ali isto tako Branko Vidaković i Danijela Ugrenović - bračni par Lebedjeev, te Vanja Milačić kao Babakina čine mozaičnu strukturu Ivanovljevom umoru i propasti, Ristanovski suzdržanim i učinkovitim djelovanjem stvara atmosferu u kojoj će se njegov junak odlučiti za definitivni odlazak.
Kada nam se nešto ne sviđa, pronalazimo tisuću opravdanja. Kada nam se nešto sviđa, to jednostavno ustvrdimo. Zato je osvrt na beogradskog „Ivanova“ kraći od osvrta na zagrebačkog „Ivanova“.