Poslovična izreka da „muze šute kada topovi govore“ puno puta je demantirana, pa se to dogodilo i 1994. kada su Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Vukovarsko-srijemska županija utemeljili Festival glumca – susret monodrama i komornih predstava koji se vremenom razrastao ne samo brojem sudionika na pozornici, već i brojem gradova u kojima se igraju predstave. Ovogodišnji, 24. Festival glumca trajao je od 12. do 20. svibnja 2017., predstave koje je odabrao glumac Siniša Ružić igrane su u Vinkovcima, Iloku, Otoku, Vukovaru i Županji, ocjenjivali su ih Izmira Brautović (Kazalište „Marina Držića“, Dubrovnik), Nedim Prohić (Zagrebačko gradsko kazalište „Komedija") i Darko Janeš (samostalni umjetnik, Zagreb), a gledala publika u uglavnom krcatim dvoranama.
„Birao sam, i nastojao izabrati najpravednije, i da nitko tko zaslužuje ne izostane“ napisao je izbornik kojeg smo sretali u mraku gledališta u raznim gradovima pa se tako u natjecateljskom programu našlo 18 predstava, od čega tri za djecu i mlade („Durica - male ljubavi“ GK „Žar ptica“, Zagreb; „Bijeli jelen“ DK „Branka Mihaljevića“ u Osijeku i „2,14 h“ Kazalište Virovitica i UAOS). U popratnom programu našla se još poneka predstava, susret glumaca pjesnika, poneki razgovor (premalo) i susret kazališnih akademija iz Zagreba, Osijeka i Splita. I to mi je najžalije, što nisam vidjela sve tri i što se oni međusobno nisu mogli gledati! Što se tiče samih nagrada, žiri je odlučio sljedeće: najboljom predstavom u cjelini (nazvana prema Vanji Drachu) proglašena je „Kao na nebu“ Kaya Pollaka u režiji Renea Medvešeka (GDK „Gavella“, Zagreb), Nagradama „Fabijan Šovagović“ nagrađene su glumice Ecija Ojdanić („Kako život“, Kazalište Moruzgva, Zagreb) i Mia Krajcar ( „I živjele su sretno“, Scena Gorica, POU Velika Gorica) te glumci Vinko Kraljević („Kako život“, Kazalište Moruzgva, Zagreb) i Željko Königsnecht („Traži se novi suprug“, SK „Kerempuh“, Zagreb), dok je Nagradom „Ivo Fici“ kao najbolji/a glumac/ica do 28 godina nagrađena Aneta Matulić („Cabaret Splićanke“, GK mladih u Splitu).
U sretno doba zagrebačke lutkarske umjetnosti isticala se glumica i lutkarica Nevenka Filipović (1932.-2007.) pa je njezinim imenom nazvana Nagrada za najbolje lutkarsko glumačko ostvarenje ili glumačko ostvarenje u predstavma za djecu i mlade jer na Festivalu glumca sudjeluju i predstave te kategorije. Budući da su sve tri predstave namijenjene djeci i mladima bili naglašeno ansambl predstave, dolazila je u obzir samo kolektivna, a ne pojedinačna nagrada. Tako je najboljom proglašeno igra ansambla Dječjeg kazališta „Branka Mihaljevića“ u Osijeku u predstavi „Bijeli jelen“ Vladimira Nazora u režiji i dramatizaciji Tamare Kučinović (premijera 28.10.2016., osvrt na izvedbu 19.5.2017., Hrvatski dom, Vukovar).
„Ja sam bijeli jelen... i... ja sam Anka“ govori siromašna djevojčica Anka (Kristina Fančović) u svojoj dvojbi kojem svijetu pripada - prostoru šume i životinja (gdje ju jeleni „posvajaju“, a vukovi proganjaju) ili prostoru ljudi (gdje je situacija vrlo slična - suprotnost između okrutnog kneza Bode i njegova sućutnog sina Ulrika). Dok ne razrješi dvojbu, ona je „čovječje lane“, a odgovor će donijeti vrijeme. Poput ljudskog društva i šuma ima svoju hijerarhiju: poglavar Medvjed (izvanredno sugestivna Areta Ćurković na impozantnom vozilu, nazovimo ga policikl), agresivni vukovi (Gordan Marijanović, Srđan Kovačević i Đorđe Dukić koji se pokreću četveronoške zahvaljujući malim kolicima pričvršćenim na koljenima), zaljubljene ptice (Inga Šarić i Đorđe Dukić) i napokon fantastično osmišljeno krdo jelena na elastičnim „štulama“ i poduprti predimenzioniranim štakama (glavni jelen i košuta, Ankini zaštitnici Edi Ćelić i Ivana Vukićević, te Gordan Marijanović, Srđan Kovačević i Tamara Kučinović).
Uz odjeću (kostimi i scena Zdenka Lacina) i spomenuta pomagala, „skupina jelena“ izvela je jednu od najupečatljivij scena viđenih u kazalištu - njihov jelenski ples kojim naglašavaju zajedništvo i uzajamnu privrženost te vizualna dopadljivost izazivaju poseban kazališni učinak. Dakako, vještina i elegancija kojom se kreću uz spoznaju da se do toga došlo predanim radom, svakako izaziva dodatno poštovanje. Među izuzetno uspjelim scenama jest i „plivanje“ mladog Ulrika (Srđan Kovačević) u potoku sastavljenom od vodoravno razapete užadi. Zanimljivo je, da je većina govora snimljena, no kako se radi o životinjskom svijetu, koji po definiciji ne možemo razumjeti, onda je ovakvo „mentalno“ razumijevanja apsolutno funkcionalno. Iako je odabir glazbe zanimljiv i nerijetko upečatljiv, nije uvijek sasvim jasan (Tamara Kučinović, Nikša Eldan i ansambl), ali budući da je svukupni učinak vrlo dobar, nećemo cjepidalčiti.
Budući da mi se predstava „Bijeli jelen“ dopala, osobno mi je vrlo drago zbog nagrade, ali ne mogu odoljeti da se ne našalim na račun Tamare Kučinović (režija, dramatizacija, izbor glazbe, oblikovanje svjetla, jelen u krdu) i da ovu predstavu ne nazovem njezinim Gesamtkunstwerkom.