IZLOŽBA "MILAN OGRIZOVIĆ I KAZALIŠTE" I MONOGRAFIJA "KAMILO TOMPA I KAZALIŠTE"
Mlade snage u potrazi za hrvatskom kazališnom baštinom
Odsjek za povijest hrvatskog kazališta priuštio nam je u kratko vrijeme dva vrlo zanimljiva susreta kazališta i likovnosti - izložbu 'Milan Ogrizović i kazalište', autorice Anamarije Žugić i monografiju 'Kamilo Tompa i kazalište', autorice Martine Petranović
Objavljeno: 5.22.2017 9:59:01 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Naslovnica monografije / Promo fotografija

Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, kolikovijalno zvan Kazališnim ili Teatrološkim institutom (palača Narodnog doma, Zagreb, Opatička 18) radi u prilično konfuznim uvjetima i skučenom prostoru, tako da se svi silno razveselimo svakoj novoj izložbi ili objavljenoj publikaciji nastaloj kao posljedica nečijeg predanog istraživanja.

Izložbeni prostor nerijetko je uznemiravan domjencima (vezanim uz HAZU ili njihove poslovne akcije) pa je tako i izložba pod naslovom „Milan Ogrizović i kazalište“, koju  je nakon višemjesečnog istraživanja postavila mlada teatrologinja Anamarija Žugić, svoje kratko trajanje (9.-26.5.2017.) provela u neredu jer su izložbene vitrine svoje mjesto prepuštale stolovima s hranom...

U svakom slučaju možemo pratiti temeljnu ideju mlade autorice, kroz  izložbu postavljenu u povodu 140-te obljetnice Ogrizovićeva rođenja, kojom prati višestruku angažiranost književnika i političara Milana Ogrizovića (1877.-1923.). Osim slikovnog i dokumentarnog materijala, autorica je istaknula Ogrizovićeve citate, među kojima izdvajam onaj gdje tvrdi da „smo preturili vrijeme, kad se gledalo na originalnost sujeta, na originalnost zapleta, svršetaka, sukoba“ („Obraz pred svijetom“, Hrvatsko pravo, 1905.) što je pokazao i vlastitim primjerom, svojom najpoznatijom dramom „Hasanaginicom“, obrađenom narodnom baladom iz sredine 17.stoljeća.

Najveći dio kazališnih cedulja vezan je upravo uz postavljanje te drame, nagrađene „Demetrovom nagradom“ i uprizorene prvi put 1909. (9. siječnja zagrebački HNK, 14. travnja kazališno društvo P. V. Ćirića, Požega i 21. listopada HNK Osijek), a posljednji put 2006. (HNK, Zagreb). Međutim, Ogrizović je bio svestrani kazališni čovjek pa tako  izložba počinje dokazima o njegovom prevoditeljskom, predavačkom  i teorijskom radu, nastavlja se opernim libretima i dramatizacijama, kratkim dramama i preradom tuđih dramskih tekstova, nakon čega dolazi homogena cjelina vezana uz „Hasanaginicu“, da bi završila ostalim dramama poput „Prokletstva“ (napisana zajedno s Andrijom Milčinovićem, zabranjena 1906.), „Daha“, „Vučine“ i „Banović Strahinje“.

 

 

Uz fotografije, scenografske skice i kostime, rukopise i objaveljna djela, izložba sadrži i jedan originalan crtež iz vlasništva kostimografkinje Ljubice Wagner (1934., Ogrizovićeva unuka) autora Kamila Tompe (1903.-1989.) na kojoj se može vidjeti kako šestogodišnji Kamilo sa svojom mamom prolazi pokraj muškarca koji, sjedeći na panju, nešto piše - Milan Ogrizović stvara svoju najpoznatiju dramu „Hasanaginicu“.

Taj isti crtež reproduciran je na 16-oj stranici  monografije „Kamilo Tompa i kazalište“ autorice Martine Petranović (1976.) , prve knjige u biblioteci „Kazališna likovnost u knjizi“ u izdanju već spomenutog Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta i ULUPUH-a. Svojom svestranošću, slikar Tompa pripada u vrhove scenografskog rada, zainteresiran podjednako za dramsko, glazbeno i lutkarsko kazalište.

Sustavno i precizno, kronološki su obrađeni svi segmenti Tompina rada, suradnja s redateljima (Gavella, Škiljan) u kojima tek uzajamno uvažavanje ideja i dogovor mogu dovesti do odgovarajućeg prostora za glumačku igru („Isto tako kao što nije dobar onaj scenograf koji se nameće redatelju, nije dobar ni onaj redatelj koji se nameće scenografu. Plodovi se ubiru tek ako je ostvarena zajednička suradnja, pronađena sretna sinteza, međusobno prožimanje režije i scenografije.“). Obilje skica, dokumenata, fotografija kazališnih predstava i sličnog vizualnog materijala (grafički dizajn Mario Aničić), uz već spomenutu analitičku obradu Tompina opusa (uz nezaobilaznog blagonaklonog sugovornika Ivicu Antolčića) pokazuje izuzetnu predanost autorice, nagrađene Nagradom „Marko Fotez“ za svoje dosadašnje knjige vezane uglavnom uz kostimografiju.

Spomenuti Tompin crtež (1977. )na kojem mali Kamilo Tompa gleda  velikog  Milana Ogrizovića došao  je u ruke Ljubice Wagner kao Tompin poklon svojoj učenici i kasnijoj prijateljici. Njezin  doprinos Tompinoj monografiji jest osobni, vrlo emotivni iskaz: „Tompa - ostao je jedinstven. Tompa - ostao je neponovljiv. Tompa - ostao je - GRAND SEIGNEUR.“