KAZALIŠTE KOMEDIJA: "BYRON"
Most uzdisaja? Ne, kazalište uzdisaja
U mjuziklu 'Byron', kazališta Komedija, prepunom loših mjesta i aspekata, nekoliko odličnih sporednih likova bili su rijetki djelići zbog kojih je bilo lakše izdržati do kraja
Objavljeno: 5.19.2017 2:51:26 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Byron" / Ines Novković

Poticanje domaćeg dramskog i glazbenog stvaralaštva trebala bi, među ostalim, biti zadaća svakog kazališta, što znači i hrvatskih kazališnih kuća. Upravo je zato izazvalo veliko zanimanje postavljanje mjuzikla „Byron“ libretista Mire Gavrana (1961.) i skladatelja Darka Domitrovića (1964.) pod ravnanjem dirigenta Dinka Appelta (1976.) i u režiji Ivane Čoh (1984.) na scenu zagrebačkog Kazališta „Komedija“ (24.2.2017.).

Predstavnik romantizma u književnosti, pjesnik i političar, neodoljivi zavodnik i istinski avanturist George Gordon Byron (1788.-1824.) bio je idealan izbor za glavnog junaka. Njegov boravak u Veneciji (u palači Mocenigo 1816.-1819.), zanimanje za armensku povijest i kulturu (San Lazzaro degli Armeni), imenovanje najslikovitijeg venecijanskog mosta „Mostom uzdisaja“ (Ponte dei sospiri između duždeve palače i zatvora), ljubavne afere i politička koketerija (nigdje nisam našla podatak da se doista pridružio tajnoj političkoj stranci „Carboneria“ čiji su se članovi borili za oslobađanje Italije od austrijske vlasti) pružaju obilje mogućnosti za priču i pjesmu. Posebice što se nalazimo u zemlji „lijepe pjesme“, pa bi se očekivalo da mjuzikl obiluje pjevnim melodijama. Osim što je orkestar zastrašujuće glasan, pa  pjevači doslovce urlaju (čemu „bubice“ u nevelikom prostoru kaptolskog kazališta?), glazba nije nimalo inspirativna i gotovo da nema „lijepe pjesme“ s izuzetkom (moje osobno mišljenje) „She walks in beauty, like the night ....“ („Ljepotom hodi, kao noć ...“, u ranijem prijevodu poznata kao „Gle, ide lijepa kao noć....“).

Scenograf Stefano Katunar i autor projekcija Ivan Lušičić Liik rješavali su ambijente projekcijama (tek s najnužnijim namještajem) što je koji puta bilo vrlo uspjelo (Armenski samostan i venecijanski trg), ali projekcija ukrašenog plafona na vertikalnoj pozadini nije baš davala dojam venecijanskih raskošnih palača (malo su se „naherile“), a nisu tome doprinijeli niti gotički lukovi načičkani u prednjem planu. Cijela atmosfera je pomalo mračna (oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar), dok su kostimi povremeno nerazumljivi (Elvira Ulip i Iva Šimunović).

Budući da gotovo svi likovi imaju alternaciju, valja reći da se ovaj tekst odnosi na izvedbu 24.4.2017. Đani Stipaničev kao Lord Byron pjevao je i glumio kao da mu je njegov junak dojadio, ne davši mu nimalo poleta ili šarma (još nedavno je sve to posjedovao kao zaljubljeni Edwin u „Kneginji čardaša“!). Dvije generalove kćeri zaljubljene u Byrona, Brigitte (Sandra Bagarić) i Maria (Danijela Pintarić) bile su bolje u govorenim nego pjevanim dionicama, mada bih o dijalozima mogla izreći brojne primjedbe (negativne, da ne bi bilo nedoumice). Zašto se od Nedima Prohića u ulozi ravnatelja talijanske policije učinilo karikaturu kada je lik već zamišljen kao nedorastao svojoj funkciji (borci za nezavisnost lako ga zavaravaju krijući traženog pobunjenika Byrona; svi hramlju i uzvikuju „Byron, to smo mi“)? Da je austrijska vojska bila baš tako nesposobna, vjerojatno ne bi okupirala Italiju (Veneciju) pa se generalu (Ervin Baučić) moglo dati malo više sudjelovanja (ili bolje ne?!).

Zbor je bio kakav je bio, baletni ansambl ovako osmišljen nepotreban (koreograf Bojan Valentić), a akrobacije na svili (Mateja Ivanković i Emil Kuzminski) vješte, ali bez svrhe i razloga. No, ipak u toj mojoj slušnoj patnji bilo je troje odličnih glumaca i pjevača, dakako sporednih likova. Fantastična, artikulirana i pjevačko – glumački vrhunska Jasna Bilušić kao Lucretia, vlasnica hotela „Amor“ (i bivša generalova ljubav). Svojim zanimljivim glasom koji čak niti „bubica“ nije uspjela poremetiti, ona iznosi razmišljanja zrele žene, nudi dobre savjete i predstavlja glas razuma (tekstovi su primjereni). Slučajno nastao par - Byronov batler Fletcher i venecijanska zavodnica Gita - u izvrsnoj i suvisloj pjevačkoj i glumačkoj interpreataciji Dražena Čučeka i Nine Kaić Madić bili su djelići ovog mjuzikla zbog kojih je bilo lakše izdržati do kraja.