Najava nove predstave u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“, monodrame Tarika Filipovića „Ćiro“ (11.3.2017.), u meni je izazvala bojazan, budući da sam pomalo nepovjerljiva prema kazališnim predstavama čija se popularnost očekuje na temelju izrazite omiljenosti sudionika.

Iako smatram Filipovića šarmantnim i duhovitim glumcem, svjesna sam da ga većina gledatelja doživljava kao uspješnog TV voditelja i da mu to može „omesti“ gradnju kazališnog lika. S druge strane, legendarni „trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević (1935.) toliko je popularan, da već samo oponašanje njegovog prepoznatljivog „šuškavog“ govora i bijeli šal prebačen oko ramena mogu izazvati euforiju. Ali, radoznala i neustrašiva, otišla sam pogledati (26.3.2017.)  što su  učinili Tarik Filipović (1972.) i drugi tekstopisac Antonio Gabelić od Ćirinog života u kazališnom smislu.

Sjedeći na klupi u parku, uz stari kovčeg i samostojeću kameru (scenograf Ivica Mamić) te odjeven jednostavno i prepoznatljivo (Vedrana Rapić), Ćiro priča o svojem bogatom životu, "dramsku adaptaciju stvarnosti" popunjenu istinitim i mogućim zbivanjima – ako se nešto i nije dogodilo, moglo se, pa zbog dojma valja pomalo „frizirati“. 

Ukratko, saznajemo o nadimku „Ćiro“, o matičnoj obitelji, djetinjstvu i školovanju, o sportskim počecima i okretanju nogometu (prvo kao igrač, a potom kao trener), o odlasku u Švicarsku i prvim trenerskim uspjesima, o legendarnom sportskom komentatoru Ivi Tomiću (Lice Delona, duša demona), o supruzi (Ženu i lubenicu moraš potrefiti), o propustima (Robert Prosinečki), o Tuđmanu, o novinarima, o raznim trenerskim i selektorskim zgodama i nezgodama... I na kraju poruka stečena zrelošću i iskustvom jednako važeća u životu i u sportu: „Nikada napustiti teren pognute glave!“. 

Duhovito, sentimentalno, faktografski i prije svega beskrajno blagonaklono, čak i onda kada se pomalo izruguje ili kritizira, Tarik Filipović  vrlo vješto i nadahnuto priča priču o jednom zanimljivom životu i o čovjeku koji nesumnjivo ima karizmu – ako mu i ne poklanjate svoje simpatije, morate mu odati priznanje za borbenost,  dosljednost i svojevrsni neosporni šarm. Nisam s predstave izašla nasmijana, čak niti nasmiješena – izašla sam zavedena pozitivnim vibracijama koje su dolazile s pozornice.