Avijatičar i pisac Antoine de Saint-Exupery (1900.-1944.) ostavio je u nasljeđe nekoliko romana, ali je najpoznatija njegova dugačka priča (ili kratki roman) „Mali princ“ (1943.) koja je svojim čudnim likovima, mudrim izrekama i porukama istovremeno za svakoga i ni za koga određenog. Ovisno u kojem razdoblju svojega života se čitatelj/ica sretne s tim tekstom, pronalazi nešto drugo: djeca prate priču, adololescenti prepoznaju vlastite nedoumice, odrasli uočavaju osobne spoznaje iznjedrene iskustvom. I upravo je zato tako „opasno“ uprizoriti priču o dječaku (?) koji je došao s planeta B612, a prije dolaska na Zemlju obišao je još nekoliko (šest) nepoznatih planeta na kojima žive različiti ljudi (kralj, hvalsavac,pijanac,poslovni čovjek, svjetioničar, geograf) čije su životne priče takve, da Mali princ svaki puta zaključi „odrasli su zbilja čudni“.
Naime, on u svojoj potrazi za suštinskim ne razumije zašto je važnije brojati zvijezde, a ne diviti se njihovu sjaju ili kako je moguće stvarati zemljopisne karte bez obilaska krajolika. Svima drage legendarne izjave o nužnosti da se nekoga pripitomi (lisica) ili spoznaja o nečijoj jedinstvenosti (ruža na planetu za razliku od brojnih „bezveznih“ ruža na Zemlji) predstavljaju iskonsku spoznaju o prijateljstvu odnosno ljubavi. Upravo to lebdenje na razdjelnici između doslovnog i alegoričnog čini „Malog princa“ tako privlačnim i tako teško odredivim. Zato svako kazališno uprizorenje izaziva dodatno zanimanje (istovremeno dobrodušno i zlurado) koliko će redatelj i glumački ansambl uspijeti ostvariti „našeg“ Malog princa?!
Dječje kazalište Dubrava upustilo se u tu avanturu (31.3.2017.) s dobrom ekipom istraživača: redatelj Mario Kovač i glumci Maja Kovač (kao Mali princ), Iskra Jirsak, Nikša Marinović i Marko Cindrić (po nekoliko uloga). Mario Kovač odlučio se za redanje zbivanja prema romanu (doduše nije mi jasno od kuda početni lik generala bez vojske), tako da počinje s pilotom (Nikša Marinović) koji pokraj srušenog aviona u Sahari priča svoje nevolje s odraslima (čuveno neprepoznavanje slona u zmijskom trbuhu), dok u daljini klizi neobičan dječak. Maja Kovač vrlo nalikuje poznatoj sličici Malog princa u svojem dugom plavom kaputiću i sa svjetlom kosicom, ali najzgodniji je njezin način kretanja: zahvaljujući kotačićima na cipelama, ona doista klizi dajući svojem liku nezemaljski element. Prijelaz iz pripovjedačkog u pokazivački dio predstave je malko „zbrljan“, ali kako su Cindrić i Marinović izvrsni u oblikovanju svojih likova, to se ipak brzo zaboravi. Iskra Jirsak je naravno ruža, lisica i zmija, a najbolje je osmišljen odnos lisice i Malog princa (završnica sa zmijom je malo zbrzana).
Likovno oblikovanje predstave (Davor Prah) je vrlo suvislo, prikladno i prepoznatljivo. Svoj dodatni, neglumački dio Maja Kovač je obavila vrlo dobro (dramatizacija, koreografija),a već smo navikli na diskretnu glazbu Nikše Marinovića. Možda bih redatelju Mariju Kovaču mogla ponešto primijetiti vezano uz povezivanje stvarnog i nestvarnog, međutim ipak, ovako osmišljena predstava „Mali princ“ na svakoj od razina nalazi „svojeg“ gledatelja, ne podilazeći i ne mudrujući. Jedna krasna priča dobila je svoju kazališnu interpretaciju, a možemo se samo nadati da će doživjeti primjeren broj izvedbi, jer mislim da će vremenom rasti.