„Razvilo se crno vreme opadanja / nabujao šljam i razvrat i poroci  / Podigo se truli zadah propadanja / Umrli su svi heroji i proroci / Razvilo se crno vreme opadanja“ prva je od deset strofa pjesme „Naši dani“ srpskog pjesnika Vladislava Petkovića–Disa (1880.-1917.) koja je objavljena u zbirci pjesama „Mi čekamo cara“ (1913.).

Više od tri desetljeća ovim potresnim satiričnim stihovima glumac  Radoslav Milenković (1958.) počinje svoju monodramu „Naši dani“ temeljenu na Disovim pjesmama i satirama Radoja Domanovića (1873.-1908.). Prema izjavi samog glumca, predstava „Naš dani“ izvedena 1.4.2017. na Sceni Ribnjak (Zagreb, Centar mladih Ribnjak) bila je 1573. Ne sjećam se premijere, mada bih mogla, jer je u sklopu zagrebačkog  putujućeg Teatra MM (utemeljili su ga 1982. Radoslav Milenković i Sreten Mokrović) ova predstava 1984. počela svoj dugotrajni  scenski život. Naime, Milenković je bio sastavnica zagrebačkog kazališnog života, budući da je nastupao u predstavama, nekada doista kultnog, Teatra ITD.

Vremena su se promijenila, Milenković glumi i režira u susjedstvu, ali „Naši dani“ su jednako potresni (vrlo brzo i lako osvještavamo pojam smijeha kroz suze), a njihov je interpret jednako očaravajući (ima manje kose na glavi, ali  više spoznaje o onome o čemu govori). Domanović pripada među najbolje srpske, a proširila bih tvrdnju i rekla europske satiričare jer njegovi opisi političkog života u Kraljevini Srbiji kao da prikazuju ne samo današnju situaciju na istom terenu, već  i onu puno bližu nama, točnije tu oko nas.

Milenković predstavu počinje na guslarski način Disovim gore navedenim stihovima, a potom nastavlja priču kao putnik-namjernik koji traži zemlju o kojoj mu je otac (odveden u tuđinu) pričao s puno ushita. Došavši do rijeke, zatraži od ribara da ga preveze do zemlje preko puta (o kojoj ribar zna samo da je puna svinja i budalaština) i na temelju natpisa u kojem stoji da se gramatički „k pred i uvek pretvara u c“, zaključuje da je to zemlja iz koje potječe njegov otac. Opisujući ljude, društveno uređenje i političke običaje ove zemlje, Milenković u potpunosti koristi Domanovićevu satiričku priču „Stradija“, te uklapa „Dangu“ i djelomice „Mrtvo more“. 

Sjajna interpretacija zastrašujuće aktualnih događaja (beskrajno duhovito uvježbavanje opozicije za nastup u Skupštini) napisanih prije više od stoljeća čini predstavu „Naši dani“ poučnom, okrutnom, razgaljujućom i zabrinjavajućom. Jer, očito, ništa novo pod Suncem, jednako smo bespomoćni kao i oni prije nas i što nam vrijedi sva naša pamet, kada je vladavina gluposti dominantna. Milenković, kao što sam naznačila, počinje poput guslara, nastavlja kao drevni starac, da bi se onda preobratio u čovjeka začuđenog nad svime što susreće. Vješto se preobražava u likove koji u datom trenutku govore, a meni je najduhovitiji dio vezan uz „Dangu“ (otisak nastao pritiskom odnosno žig), kada Milenković priča o precima, div-vitezovima tako da između riječi uklapa pokrete oponašajući tekstova u dječjim knjigama kada se, poput rebusa, izmjenjuju riječi i crteži. 

Završne rečenice koje u predstavi „Naši dani" izgovara Radoslav Milenković su iz „Mrtvog mora“: „Na mirnoj površini ustajale, smrdljive, vodene mase, po kojoj se uhvatilo zelenilo, pojavilo se, iskočilo nekoliko talasića, žudeći da se otmu, da polete nekud više, ali se brzo vratiše masi, zelenilo opet sve pokri, i mirnu površinu ništa više ne uzdrma, nikakav se talas više ne podiže. Uh, kako se oseća zadah ustajale vode koja se ne miče! Davi, guši. Vetra daj da krene nepomičnu trulu masu! Nigde vetrića...“ Iako sam ostavila Domanovićeve rečenice u originalu, sigurna sam da su jako, čak suviše razumljive - i prepoznatljive. Ukratko, „Naši dani“ su i nadalje naši dani!