HNK OSIJEK: "KRVAVI SVATOVI"
Krvavi svijet strasti
Bez obzira na slabija mjesta poput sporog uvoda, nekih nelogičnosti i pokoje slabije glumačke podjele, osječki ansambl je u predstavi 'Krvavi svatovi' napravio iskorak u odnosu na svoj dosadašnji rad
Objavljeno: 18.4.2017. 8:27:07
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Krvavi svatovi" / hnk-osijek.hr

Najnovija predstava dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku jest forma nazvana koreodrama „Krvavi svatovi“ (10.3.2017.), koju je postavio Damir Zlatar Frey (1954.) ne samo kao redatelj i koreograf, već kao scenograf i kostimograf. Riječ je o trećem kazalištu u kojem Frey postavlja ovu inačicu poetske drame, koju je pod nazivom „Krvava svadba“ napisao kultni španjolski pjesnik i dramatičar Federico Garcia Lorca (1898.-1936.).

Poticaj za dramu bio je stvarni događaj na svadbi u anadluzijskoj provinciji Almeiri o kojem je Lorca pročitao u novinama „ABC“: kako bi se narugala mladoženji, mladenka je s rođakom pobjegla sa svadbe; ubrzo je njezin rođak pronađen mrtav, a naknadno se otkrilo da je ubojica mladoženjin brat (22.7.1928.). Lorca mijenja sadržaj u nešto poetičniji pa je tako mladenka pobjegla s nekadašnjim, nikad prežaljenim momkom, da bi se nakon uspješne potjere, mladoženja i „otmičar“ uzajamno poubijali noževima.

Prvo uprizorenje „Krvave svadbe“ u ožujku 1933. bila je izvedba Teatarske grupe Josefine Diaz de Artigas u režiji Eduarda Marquina i uz sugestije samog autora. Prva Freyeva postava „Krvavih svatova“ bila je u Trstu (Slovensko stalno gledališče, 2000.), potom u Rijeci (HNK Ivana pl Zajca, 2004.) i sada u HNK Osijek, no kako je meni ovo prva izvedba (14.3.2017.) ne mogu ih uspoređivati (neki tvrde da su prijašnje dvije postave bile jače i čvršće!).

Početna scena za dugačkim svadbenim stolom okuplja u crno odjevene svatove oko sudbonosne Lune, čime se navješćuju tragična zbivanja. Ipak taj uvodni dio je doista prespor, pa kada pojedinci odlaze na plesni podij (provlačeći se pokraj stola, kao da je prostor preuzak) djeluje nelogično: kao da se dosađuju pa zato plešu, a ne da plešu jer su na svadbi. Ritualno komadanje kruha i pojava noža asocira na  budući nesretan razvoj događaja.

Scenografske preobrazbe prostora formiranjem kuća ili pojavom maslinika vizualno su vrlo lijepe i funkcionalne, pojava „omekšanih satova“ odlično se poziva ne samo na vremenski protok nego i na bliskost između Salvadora Dalija i Lorke, ali završna scena pada obilja naranči koje bi morale nositi kolorističko i simboličko breme, umanjuje zvuk očito jeftinog materijala (stiropor?). Zato kostimi svojim crno-bijelim kombinacijama (uz izuzetak srebrne Lune - Petra B. Blašković) uz postupno skidanje, pokazuju promjene raspoloženja među svatovima - od suzdržanosti preko raspojasanosti do agresije.

Jedini imenovani lik na svadbi jest Leonardo (Vladimir Tintor), bivši mladenkin  izabranik, dok su svi ostali nazvani po ulogama koje imaju u sklopu svadbe (zanimljivo da je Lorca u početku imenovao vjerenica/vjerenik, a kasnije mladenka/mladoženja), pa su tako u osječkoj programskoj knjižici nazivi Zaručnica (Ivana Soldo Čabraja), Zaručnik (Aleksandar Bogdanović), Majka (Radoslava Mrkšić), Leonardova žena (Matea Grabić), Čovjek koji plače (Ivan Ćaćić) i tako dalje.

Bijeg Leonarda i Zaručnice sa svadbe i sama potjera za njima su predugi, ali je njihova strast neupitna... Scena dvoboja Zaručnika i Leonarda u slow motion tehnici ima svoje opravdanje u sklopu koreografije, ali je izvedena na granici karikature, posebice otkidanje Leonradova repa. Naime, Leonardov dugački „konjski rep“ bi vjerojatno trebao prikazati da se radi o konjaniku (čuvena Lorkina „Konjanikova pjesma“ počinje stihovima: „Cordoba / daleka i sama / kobila crna, velika luna / masline u bisagama....), ali ne isključuje ni vjerovanje kako se snaga krije u kosi (biblijski lik Samson). Ukratko, dvoboj koji bi trebao biti kulminacija tragedije na svadbi, izazvao je (kod mene) posve suprotan učinak.

Osobno (isključivo moje stajalište) mislim da bi, ne samo ta scena, nego cijela predstava bile  uvjerljivije da je, izvrsnom i nadahnutom Tintoru (Leonardu) protivnik Ivan Ćaćić (u ulozi Zaručnika, a ne epizodi razdrljenih grudiju) – njih dvojica imaju sličnu vrstu scenske karizme, što bi onda postavilo  pitanje mladenkina odabira... Ovako mi je očigledno zašto mladenka bježi s Leonardom! Uz  „govorljivu nepomičnost“ Radoslave Mrkšić kao Majke, izvrsne su bile Ivana Soldo Čabraja kao zaručnica nemoćna oduprijeti se zovu Erosa usprkos spoznaji o vjerojatno tragičnom ishodu i Matea Grabić kao Leonardova žena, duboko nesretna i povrijeđena kao nevoljena žena.

Bez obzira na primjedbe o nekim, ponavljam - isključivo mojim osobnim, scenskim nespretnostima, osječki ansambl je napravio iskorak u odnosu na svoj dosadašnji rad. Ono što, međutim, ostaje apsolutno najupečatljivijim dijelom predstave jest fantastična, izvaserijska i duboko proživljena glazba Hrvoja Crnića Boxera. Toliko strasti, toliko kobi, toliko isprepletenosti mogućeg i ritualnog nisam čula ni u najboljim napjevima glazbenika u autentičnim andaluzijskim krčmama- bila je to „španjolskija“ Španjolska od nje same.