MALI MARULIĆ, KLAPA 6: "BEBA BEBAČ"
Jednosmjernost koja reže krila bebača istraživača
Iako je predstava 'Beba Bebač', Gradskog kazališta lutaka Rijeka, na površini prilagođena ciljanoj publici, svedena je na statične gledatelje i jednosmjernu komunikaciju, što sputava istraživački duh bebača, hvatajući tek komadičak njihove pažnje
Objavljeno: 17.4.2017. 4:02:33
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Beba Bebač" / gkl-rijeka.hr

Predstave za najmanje poseban su izazov, a kod nas još uvijek (pre)rijedak fenomen. Samim time ne postoji neka prepoznatljiva domaća poetika ili pristup najmanjim kazališnim gledateljima, kao ni svijest o još uvijek nedovoljno iskorištenom sloju publike. Gradsko kazalište lutaka Rijeka s jedne je strane pokazalo interes za tu majušnu publiku, što je rezultiralo uspješnom predstavom "Beba Bebač" (Kritiku Olge Vujović pročitajte ovdje), no nije moglo pobjeći od dječjih bolesti. Ne onih u gledalištu, već na sceni.   

"Beba Bebač" klasična je predstava za djecu usmjerena bebama. Već ova prva konstatacija ukazuje na neke probleme. Naime, bebe od godinu dana (kojima je predstava upućena) ne primaju podražaje iz okoline na način kako ih primaju djeca od tri i više godina. Bebe prvenstveno ne poznaju, niti ih je briga za konvencije kazališta, ideju sjedenja na mjestu i usmjerenog gledanja prema sceni. Njihov je svijet sazdan od istraživanja, kako onog vizualnog i auditivnog, tako i taktilnog, gustativnog i olfaktivnog. U "Bebi Bebaču" već su u startu zakinuti za posljednja tri osjetilna puta. A ako ih ne dobivaju na sceni, potražit će ih oko nje.

No vratimo se samoj predstavi. U njoj scenarist i redatelj David Petrović male gledatelje odvodi u njima poznat svijet - njihov vlastiti. Predstavnici tog svijeta naslovni su junaci Beba i Bebač, malecni i zaigrani blizanci. Priča prati njihov izlazak u svijet te kasnije otkrivanje okoline uz neizostavno kakanje, prematanje, kupanje, hranjenje, igranje... sve, u skladu s perspektivom bebe, bitno uljepšano, bez slatko-gorkih muka neispavanih roditelja. Nizanje događaja, malih i naizgled nebitnih, oblikovano je linearno, a komunikacija s djecom njihovim jezikom (lele, gugu, gaga i ostatak gugutavog repertoara), bliskim predmetima uvećanih dimenzija i uočljivih boja (Nisa Hrvatin), naglašenim zvukovima i smirujućom glazbom za bebe (Olja Dešić). U takav bebasti svijet fino su zakoračili David Petrović i Andrea Špindel, nenametljivo sugestivnom kao i dozirano pojačanom izvedbom.

Iako je u tom površinskom sloju prilagođena ciljanoj publici, sve je u predstavi svedeno na jednosmjernu komunikaciju, uz ideju da se gledajući bebači fizički zadrže s one strane rampe. A na taj način predstava se svela na niz slika i izvedbenih minijatura koje hvataju tek komadičak pažnje beba i bebača. Žele li uhvatiti većinu ili cjelinu pažnje bebača, predstave im moraju širom otvoriti vrata u izvedbenom smislu. Trebaju njihovim malim krilcima omogućiti let pružajući im prostor za puzanje, hodanje, njuškanje, dodirivanje, pa čak i grickanje... stvarajući svijet u kojemu će bebači biti ono u čemu su najbolji - mali istraživači. Na taj će način kazalište od starta postati i ostati prostor kreativne slobode.