GK POŽEGA: "FLOROMANIJA"
"Nemamo cilja, ali imamo start"
Predstavu 'Floromanija', Gradskog kazališta Požega karakteriziraju duhoviti tekst, odlična glazba i poletni glumci, ali i tanušna režija
Objavljeno: 17.4.2017. 3:18:39
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Floromanija" / GK Požega

Načinom „rekla-kazala“, kako to već biva u sustavima tam-tam kulture kao što je  naša, saznala sam da je (valjda, možda, čini mi se) u Gradskom kazalištu Požega zakazana premijera (11.2.2017.) novog (naručenog) teksta Borisa SenkeraFLORomAnija“ u režiji Majkla Mikolića. Prema onoj poznatoj krilatici: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju“, otkrila sam da je to doista tako, što mi je naknadno rekla i ravnateljica Gradskog kazališta Požega Valentina Neferović (potvrđena za novi četverogodišnji mandat ), pa sam odlučila otići do karlovačkog „Zorin doma“ i tamo pogledati ovu predstavu (8.3.2017.).

Zašto su u požeškom kazalištu tako tajnoviti, usprkos bogatoj kazališnoj tradiciji, nije sasvim jasno, no vjerujem da će se stvari pomaknuti na bolje, barem što se tiče kruženja informacija. Tim više, što su ljubitelji kazališta vrlo ponosni na podatak da se prva kazališna predstava u Požegi odigrala 27.8.1715. pod šatorskim platnom u dvorištu isusovačkog samostana, a tri godine kasnije progovorilo se hrvatskim jezikom s pozornice ispred crkve svetog Lovre. Današnja kazališna zgrada na Trgu Presvetog Trojstva dobila je svoj izgled 1895. pregradnjom starije zgrade iz sredine 19. stoljeća - kultni hotel „K zlatnom janjetu“ bio je poticaj za društvena okupljanja, koja su se onda nastavljala plesom ili nekim kulturnim sadržajem u istočnom dvorišnom krilu, gdje se danas nalazi lijepa kazališna dvorana (ljubitelji filmova dobro ju poznaju zahvaljujući Festivalu jednominutnih filmova krajem svibnja već gotovo četvrt stoljeća).

Od 1948.-1957. kazalište je djelovalo profesionalno, nakon čega  je došlo do turbulencija kojima su ukinuta kazališta u brojnim  gradovima i gradićima, ali je povratak u Požegi uslijedio u ožujku 1995. Danas kazalište ima devet zaposlenika među kojima  je glumica Marijana Matoković (za njezino  obrazovanje bismo mogli reći od VERN-a do UAOS-a), koja je ne samo glumački, već i organizacijski „motor“ novih kazališnih promjena u Požegi.  Ona je nagovorila svoju ravnateljicu i pogurala „Floromaniju“ ( u kojoj čak ni ne glumi glavnu ulogu, ali zato glumi dvije uloge), ona je nagovorla svoju osječku profesoricu Barbaru Rocco (glumicu u varaždinskom HNK-) na ulogu Flore, ona je... Možda se varam, ali vjerujem da se najlakše nagovorilo duhovitog, dobronamjernog i pisanju sklonog Borisa Senkera da se prihvati prikaza „obične domaćice“ koja  ostvaruje svoj, prema svim kriterijima, nemogući san.

Već naslovom „Floromanija“ uviđamo kako se radi o varijaciji na povijesnu  osobu Florence Foster Jenkins, ženu koja je manijakalno željela pjevati usprkos prirodnih negativnih uvjeta - imala je, naime, grozan glas, a ni njezine interpretacije nisu bile baš  precizne.  U svojim nadahnutim i šarmantnim  tekstovima, Senker (nekada još s Tahirom Mujičićem i Ninom Škrabeom, a danas samostalno) se voli poigravati poznatim predlošcima (možda mu je  najpoznatiji prethodnik  Shakespeare) dodajući  komične detalje ili pomičući prema prepoznatljivim situacijama.

Primjerice, Flora (Barbara Rocco) promatra dalekozorom svojeg muža Florijana (Luka Juričić) dok on odlazi na „jednu rakijicu i vodu“. Zato mu šankerica (Marijana Matoković) rakiju toči u veliku čašu (1,5 dl), a vodu u malu (0.5 dl) - sretni su i Flora i Florijan (eto poduke za odrasle muškarce sa sličnim problemima). Sama priča se razlikuje od one originalne, osim u djelu gdje naša Flora užasno pjeva (mada znamo da je u stvarnosti Barbara Rocco prava suprotnost): zbog  bračne monotonije (?) suprug Florijan pokušava svojoj voljenoj supruzi Flori pronaći nekoga tko bi joj pomagao da istinski propjeva, čime bi njoj (a i sebi) osigurao malo veselja. U šankerici pronalazi pomagačicu - ona spominje (izmišljenu) blizanku koja se razumije u pjevačku poduku i tako  Fani-Fina (raspuštena kosa ili vezana na vrh glave razjašnjava koju „sestru“ gledamo) počinje podučavati Floru pjevanju i scenskom nastupu.

Odabir odjeće opisuje karaktere sudionika, a  svi ambijenti istovremeno na pozornici olakšavaju protočnost predstave (Zdenka Lacina), mada su rezovi osmišljeni prilično banalno (zatamnjenjem), ali uz opetovanje odličnog spota Davora Rocca, autora izvrsnih glazbenih primjera. Uz Florine nastupe u tri različite pjesme: kao Medeja iz Argonautica (duhovita opaska „Nemamo cilja, ali imamo start“ mogla bi se primjeniti na jako puno situacija u „prirodi i društvu“), kao lik vječne vjerenice i napokon kao šansonjerka (s porukom „Što te ne ubije, jača te“), mi (za razliku od Flore) znamo da Fani-Fina ima svoje (dobronamjerne) razloge zbog kojh pomaže. Uz Florinu priču pratimo i Fanine glumačke ambicije i svugdje izviruje senkerovština: Fani ne želi na audiciju s Ofelijinim monologom - „nikad više s tuđim ludilom, samo svojim“... ili navod vezan uz nekada popularni "Radio Erevan", kada Florijan pita mladu Fani:  „Kada će biti bolje?“, na što ona ne zna odgovor, ali on zna i kaže „Bolje je već bilo“ (nekada je to bilo nekako smiješnije nego danas?!).

Duhoviti tekst, odlična glazba, poletni glumci... Pročitala sam intervju s redateljem predstave Majklom Mikolićem (autorica Sanja Pok) koji počinje rečenicom: "Majkl Mikolić, glumi i režira, a lutka ginjol mu je kao najbolji prijatelj“, pa se pitam zašto se radije ne druži s prijateljem.