Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako jedan dobar element predstave ne čini kvalitetnu cjelinu. Dobar tekst izgubi se u praznom ostatku, dobra režija djeluje izgubljeno bez kvalitetnog predloška i izvedbe, dobra scenografija nema smisla bez čvrstog temelja, dobra... no nije to sve! Ako se i okupi cijelo jato lastavica, nije nužno da nam dovode proljeće. Možda su se zbunile, krivo se dogovorile... uglavnom, sklad je riječ koja je neodvojiva od kvalitetne predstave. Sklad dobrih elemenata i slojeva.
Tekst "Legenda o beskrajnom moru" Olje Savičević Ivančević nismo pročitali, ali smo ga pažljivo pratili u predstavi, uočivši njegove potencijale te u isto vrijeme eteričnost i apstraktnost (naglašenije auditivnosti, nego sceničnosti). U žarištu drame je djevojčica Čiopa koja silno želi postati kapetanica. Iz njene želje obogaćene maštom izrasta naslovna legenda o beskrajnom moru, ukletom kapetanu/admiralu i njegovoj posadi.
Konkretnost i jasnoću ove morske legende rastapaju preplitanja kopnene priče kapetana Điva i (pod)morske priče admirala Dizgracije koji su jedna duša razdvojena na dva tijela, jedna priča razdvojena na dva svijeta. Pridružimo li tomu početni sloj igre, dobili smo sadržajnu slojevitost koju treba ili prizemljiti ili joj dati dodatna krila i pretvoriti je u predstavu-poeziju. Nažalost, redatelj Ivan Plazibat nije napravio niti jedno ni drugo, već je eteričan tekst prenio na scenu bez većih redateljskih i dramaturških intervencija, ostavši prilično vjeran originalu. Takav, tekst je na sceni djelovao dobrim dijelom nejasno, zbunjujući gledatelje i sadržajno i izvedbeno.
Cijelu priču, odnosno predstavu, dodatno su otežale tanke izvedbe većine glumaca. Nika Burđelez Čiopu je ispunila pomalo površnom scenskom energijom naslonjenom na osmijehe i energičan ples, no nije uspjela oživiti niti riječi, niti tišinu između riječi. Sličan problem imali su Zdeslav Čotić i Hrvoje Sebastijan kao Bova i Lanterna te Bojan Beribaka kao dječak Pjero Marinero, unijevši u svoje likove puno energije, no ne uspjevši ih povezati i preplesti u zajedničku energiju i gradaciju, već su dijalozi i igra djelovali više kao monološki otoci (stalno krećući od nule). Edi Jertec tek je na trenutke kao konobar Suha krpa na dnu mora zagrebao u kabaret i ludičnost, što bi odgovaralo scenama pod morem, no nije išao dalje u tom smjeru. Damir Klemenić (koji potpisuje i pokret) najviše je iskočio iz glumačke cjeline, oblikujući kapetana Đivu i posebice admirala Dizgraciju s pomakom u karikaturu. Činio je to pjevnim glasom čiji je scenski život produljivao duhovitim pokretom, jedini uspjevši stvoriti cjelovit i gradirajući lik, kao i približiti se eteričnosti, pomaknutosti i apstrakciji teksta.
Ozren Bakotić oblikovao je vrlo zgodnu ljuljajuću scenu-brod koja je u svojim temeljima sugerirala nestalnost i nestabilnost. Kostimi Petre Dančević i glazba Paole Dražić-Zekić bili su zgodni i prilagođeni predstavi, no bili bi efektniji da su se naglašenije naslonili na eteričnost teksta.
Zaključno, pokoja lasta nije prizvala proljeće, kao što predstava "Legenda o beskrajnom moru", Gradskog kazališta Marin Držić nije izvukla maksimum iz predloška koji je tražio, ali i nudio puno više no što je dobio.