Profesionalnom podrškom i blagonaklonošću prema mladim autorima i izvođačima, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku predstavlja dobro mjesto za stvaranje novih kazališnih projekata (lutkarskih i dramskih) u autorstvu mladih ljudi (i onih drugih, naravno) namijenjenih djeci, dakle budućoj „pravoj“ kazališnoj publici (iako zapravo nema pravije publike od djece- ako nešto neće, onda neće: ili plače ili hoće izaći).

Ovaj „dramatični“ uvod potaknut je najnovijom predstavom (9.2.2017.) „Priča s morskog dna“ nastalom prema motivima zbirke Monike Kompanikove „Dubomorske priče“, a predstavlja  diplomski rad Miriam Hornakove (mentorica Eva Farkašova), apsolventice Lutkarskog studija bratislavske Umjetničke akademije koja, zahvaljujući razmjeni studenata, boravi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Za spomenutu predstavu Miriam Hornakova (1993.) je osmislila lutke, kostime i scenografiju, Miroslav Vuković (1984., na bratislavskoj Umjetničkoj akademiji magistrirao na Katedri klavijaturnih instrumenata) skladao glazbu, a Maja Lučić Vuković (1986., doktorirala lutkarstvo na Kazališnom odsjeku spomenute Umjetničke akademije u Bratislavi) dramatizirala i režirala predstavu.

Na pozornici koju obasjava „svjetlost morskih dubina“(odličan doprinos ugođaju dizajnera rasvjete Igora Eleka) stoje listovi morskog raslinja između kojih plivaju ribe razgovarajući (blub, blub…..blub,blub). Odjednom se pojavljuju jedna opaka, ružna i opasno zubata (Kristina Fančović) i jedna izbezumljena i duguljasta (Edi Ćelić): ribica Bibica i zmijo Mijo. Kada, nakon početnog nepovjerenja, ipak počnu razgovarati, ustanovi se da je ova opaka, zapravo jako osamljena budući da zbog svog izgleda straši sve oko sebe, dok je ovaj duguljasti smušenjak odlučio naći novi dom jer mu je dosadašnji dosadio. I tako se oni udruže - naoko opasna Bibica i naoko nespretan Mijo - sjajni Kristina Fančović i Edi Ćelić s nevjerojatnim glasovnim varijacijama i primjerenom animacijom. Putem susreću hobotnicu, vlasulje, škampe… (uz svestranu pomoć trećeg  lutkara, mladog Srđana Kovačevića) sve dok ne stignu na cilj, u traženi novi dom, uz neočekivanog domara raka. Naravno, da ostaju zajedno jer ih je njihovo pustolovno putovanje povezalo.

Djeca nisu plakala, niti su htjela otići, dakle priča je bila zanimljiva. Lutke, osobito rak, vrlo  su dobro osmišljene i kao zijevalice prilično živahno komuniciraju. Spomenuto raslinje nije, nažalost, gibljivo pa čini statičnim cjelokupni dojam, što mi je, uz razvučene  riblje „dijaloge“ jedina ozbiljna zamjerka predstavi. Glazba je zgodna i funkcionalna, malo brže redanje  scena dalo bi dodatnu dinamiku predstavi (što će vjerojatno iznjedriti buduća igranja, jer „praksa stvara majstora“), ali ono najbolje na „morskom dnu“, a to su mladi glumci-lutkari, dokaz su mojih uvodnih riječi o poticajnom ozračju u šarenoj zgradi na najvećem trgu u osječkom Donjem gradu.