HNK IVANA PL. ZAJCA: "JESENJA SONATA"
Prilika za svirku
Iako bismo predstavi 'Jesenja sonata', HNK Ivana pl. Zajca mogli zamjeriti čudan odnos između izgovorenog teksta i glumačke geste, dobro je vidjeti predstavu koja nas '...podsjeća na onaj trenutak u kojem zaustavljamo svoj život da ponovo sagledamo jednostavnu ljepotu priznanja...'
Objavljeno: 13.2.2017. 2:43:05
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Jesenja sonata" / hnk-zajc.hr

Poznati švedski filmski redatelj Ingmar Bergman (1918. – 2007.) silno je volio glumice i nastojao je snimati filmove u kojima je proučavao žensku psihu, osjećaje, postupke... Film „Jesenja sonata“ (snimljen 1978. s Ingrid Bergman,  Liv Ullman, Lenom Nymen i Halvarom Bjoerkom) bavi se naoko običnim, svakodnevnim  situacijama koje pokazuju koliko su teški takozvani samorazumljivi odnosi, poput onih između majke i kćeri. Predstava „Jesenja sonata“ u dramaturškoj obradi Vuka Ršumovića i Olge Dimitrijević te režiji Ane Tomović prva je ovogodišnja dramska predstava (premijera 12.1.2017., osvrt na izvedbu 27.1.2017. u HKD-u)u Hrvatskom narodnom kazalištu „Ivana pl. Zajca“ Rijeka.

Charlotte, poznata pijanistica koja se odlučila za svjetsku karijeru prepuštajući svoje kćeri Evu i bolesnu Helenu njima samima, dolazi nakon sedam godina odsustva u posjet. Razgovor koji počinje kao utvrđivanje činjenica o njihovim životima prerasta u optužbe, netrpeljivost (Eva Charlotti:“Zašto ti ljude ne možeš ostaviti na miru?“) čak odbojnost odnosno mržnju (Eva Charlotti: „Ljudi poput tebe su opasni po život.Vas bi trebalo odvojiti i onesposobiti.“).  Žudnja kćeri za majčinom pažnjom i nježnošću ( Eva : „Da li se ikada prestane biti majka i kći?“) pojačana odvojenošću, počinje kopniti u stvarnom susretu, kada se profilira majčina sebičnost i njezina promišljena odluka o izboru karijere nasuprot obitelji. Ni u „kućnim“ uvjetima, Charlotte ne može zatomiti svoj ego: nakon što Eva odsvira Chopinovu skladbu, Charlotta joj pokazuje što je „pravo sviranje“ (u cijeloj predstavi čujemo glazbu skaladtelja Josipa Maršića).

Tokom cijele predstave, usprkos  onome  što govore, glumci su u istoj odjeći (zeleni komplet za majku, vrećaste haljine za kćeri, Momirka Bailović), na istom mjestu (ispred kuće na klupici postavljenoj na podlozi prekrivenoj lišćem, Ljerka Hribar) i gotovo „kamenih lica“. Ulogu sebične majke Charlotte igra Mira Furlan, povremeno prelazeći u patetiku. Za razliku od nje, Marija Tadić kao kći Eva gotovo da ne mijenja izraz lica (pretpostavljam da je to redateljičina koncepcija!) – kao da joj je nagomilano ogorčenje zaledilo lice. Ono u čemu su obje glumice izvrsne, što postaje prava rijetkost u hrvatskom glumištu, jesu  jasno i glasno izgovorene rečenice (čujne nadam se i u zadnjim redovima). Neveliku i potresnu ulogu bolesne Helene  odlično osmišljava Jelena Lopatić, dok Evinog muža Viktora funkcionalno donosi Leon Lučev.

Iako bismo predstavi mogli zamjeriti čudan odnos između izgovorenog teksta i glumačke geste, dobro je vidjeti predstavu koja, kako to u kazališnom programu zapisuje ravnateljica Hrvatske drame riječkog kazališta Jelena Kovačić:  „...podsjeća nas na onaj trenutak u kojem zaustavljamo svoj život da ponovo sagledamo jednostavnu ljepotu priznanja i govora koja nam tako često nedostaje kako bismo donijeli onu najtežu odluku, odluku oprosta ili barem tek otvorili njenu mogućnost.“