Za obilježavanje 35-te obljetnice umjetničkog rada u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (došao je 1983. u  SK „Jazavac“) glumac Željko Königsknecht (1961.) odabrao je romantičnu komediju „Traži se novi suprug“ Mire Gavrana (1961.) u kojoj ne samo da glumi pet različitih uloga (gospodina Jurića te četiri prosca: pijanca, hendikepiranog sportaša iz Slovenije, primitivnog poslovnog čovjeka iz zabiti i finog zagrebačkog gospona iz diplomacije), nego se prihvatio dramaturgije (tekst se razlikuje od originala dodavanjem aktualnih doskočica) i režije.

Kao rezultat tog iskustva navest ću njegove riječi u kazališnoj knjižici: "A ja sam kući dolazio oko 15 sati jer su se na meni poslije probe izredali scenograf, kostimograf, oblikovatelj svjetla, rekviziter, tehnički šef... I zato mislim da više neću režirati. Za to postoje režiseri. Ja sam ipak glumac.“ I to glumac kojeg publika silno voli i zove ga "po domaće" Keno (moja je pretpostavka da im je to lakše, nego izgovarati njegovo prezime) i urla od smijeha što god on napravio (premijera 21.1. 2017., odgledano 1.2. 2017.).

Njegova sposobnost transformacije je doista zadivljujuća, ali meni je osobno puno draži njegov „način Bustera Keatona“ - duhovitosti izgovorene kamenim licem. No, razumijem i njegovu potrebu za kreveljenjem, povremenim pretjerivanjem - ponese pljesak, glasovi odobravanja - ipak su glumci zaigrana čeljad. Njegovo igranje pijanca je vrlo vjerno i prihvatljivo karikaturalno, slovenski sportaš je odlično karakteriziran govorom, primitivni poslovni prosac je pretjeran, ali je zato džentlmen koji vuče pozadinske konce hrvatske diplomaciju u Newu Yorku odličan. Njegovi su partneri izvrstan (iz predstave u predstavu sve bolji) Damir Poljičak i nedovoljno eksponirana, ali dobra Anita Matić Delić.

Vrlo zanimljivu i modernu scenografiju osmislila je Nina Mia Čikeš, a funkcionalne i decentne kostime Tanja Rodd. Režijski postupci su sasvim primjereni - vjerojatno je blago oko Zorana Mužića pomagalo u sagledavanju situacija. Presvlačenje iz lika u lik nije predstavljalo gubitak vremena jer se odvijalo naočigled publike; možda su zvučne najave promjene scene bile malo napadne, ali ionako se išlo na grotesku. Možda je Keno mogao uzeti neki novi, manje poznati ili do sada neigrani tekst za svoju obljetnicu, ali njegova obljetnica - njegov odabir.  

Nedugo nakon  spomenute predstave u „Kerempuhu“, Teatar „Gavran“ je u Maloj dvorani Lisinski premijerno (27.1.2017., odgledano dan ranije) izveo predstavu Mire Gavrana  „Zaboravi Hollywood“ u režiji Miroslava Međimorca i izvedbi Željka Königsknechta i Jakova Gavrana (prije dvadeset godina to su igrali Zoran Pokupec i Vedran Mlikota u režiji Zorana Mužića). Vrlo dopadljivu scenografiju i šarmantne kostime kreirala je Jasmina Pacek. Priča o mladiću (Jakov Gavran) koji se ne uspijeva upisati na Akademiju dramske umjetnosti (zbog zakulisnih igara, a ne pomanjkanja talenta) pa pomoć u pipremama za prijemni traži kod poznatog ostarjelog glumca (Željko Königsknecht).

I ovdje se radi o preobrazbama, ali ne likova nego načina – primjerice   Cesarićeva pjesma „Povratak“ u interpretaciji dječačića kojemu se piški i potom  devedesetogodišnjeg starca. Kroz njihove razgovore saznajemo puno o glumačkim strahovima, premijernim uspjesima, prijemnim ispitima (na spomen Ševina imena s prepoznavanjem situacije veselo su reagirali mladi studenti pokraj mene) i manipulacijama, kao i mogućem uspjehu izvan ove sredine u kojoj su svi na pozitivan ili negativan način povezani. I opet, kao što sam spomenula u gornjem dijelu teksta - drag mi je Keno kada izvedbu drži pod kontrolom.