Proglašenje majke Tereze (Agnes Gonxha Bojaxhiu 1910.-1997.) sveticom (4. 9. 2016.), potaklo je veliko zanimanje za predstavu „Svetica u tami“ suvremenog makedonskog pisca Venka Andonovskog (1964.) koja je premijerno izvedena (22.10.2016.) na pozornici zagrebačkog Centra za kulturu Trešnjevka u režiji Ivane Peroš (pišem o izvedbi 18.1. 2017.).
Na ogoljeloj pozornici s klupicom i platnom na kojem se projiciraju izvrsne fotografije, odnosno upečatljive video snimke (Ivan Šurina, Srđan Šarić) pratimo put mlade Albanke, predane katolkinje, od rodnog Skoplja preko Zagreba i Irske do žuđene Indije, gdje u Kalkuti teži osnovati Misionarke ljubavi, kako bi mogla pomagati onim najbjednijima... Kako tumači svojim pretpostavljenima, ona čuje Božji glas koji usmjerava njezina djelovanja. Napokon, uspijeva izaći iz skladnog redovničkog života i počinje osnivati Domove za umiruće: kada ljudi već žive na ulicama odbačeni, bolesni i usamljeni, da barem umru dostojanstveno. Međutim, ti se domovi djelomice pretvarju u ozdravilišta.
Iako su joj se mnogi divili, proglašavajući je vrhunskom humanitarkom (Nobelova nagrada 1979.), mnogi su joj zamjerali da je utemeljene istitucije za liječenje prepustila nestručnim volonterima ne obskrbivši ih potrebnim materijalom, jer je prvenstveno željela širiti Božju objavu, odnosno djelovala je kao misionarka a ne humanitarka. U tekstu Andonovskog pratimo preobražaj pobožne djevojčice u ženu predanu pomaganju onim za koje više nitko nije mario. U jednom trenutku, doživljava krizu vjere, ali i dalje ustrajava u pomaganju ljudima.
Predstava „Svetica u tami“ ima odličnu središnju figuru čija karizma nije dramski u dovoljnoj mjeri iskorištena: poput nekih skicoznih zapisa prati se njezin život, a kada dođe do nekih prelomnih, dramatičnih trenutaka (poput odlaska u Indiju ili krize vjere), preko njih se pređe kao da se radi o banalnim stvarima. Cijela konstrukcija predstave je plošna: primjerice dramatični susret mlade Gonxha Bojaxhiu (Mia Krajcar) i prosjaka (Šiško Horvat Majcan) prilikom kojeg ona shvaća da za nju ne vrijede uobičajeni kriteriji, pokaže se poput susreta bilo koja dva slučajna prolaznika, prepričaju se posljedice (glas Dubravka Sidora) i gotovo. Isto tako susret majke Tereze (Kostadinka Velkovska) i njezinih pretpostavljenih (Velimir Čokljat), preobraćenje mlade bogate hinduskinje (Mia Krajcar) u članicu Misionarki ljubavi i slično.
Tekst je vrlo škrt, režija se sastoji od nizanja scena koje slijede životopis majke Tereze, mladi glumci frfljaju... Ipak valja reći, da je Kostadinka Velkovska izuzetno nadahnuto odglumila lik majke Tereze - lice joj se vizualno gotovo poistovjetilo s njenim, a povjerovali smo njezinom dubokom religioznom izričaju. Već sam spomenula izvrsne izvanserijske projekcije (sjajna scena s dodjele Nobelove nagrade), čemu valja pridružiti odličnu glazbu (Anoushka Shankar, Igor D. Savin), te vrlo lijepe i prikladne kostime (Doris Kristić).