ZKM: "NOĆNI ŽIVOT"
Magelli u susret Oktobarskoj revoluciji
U Vidićevom tekstu 'Noćni život' ima vrlo duhovitih opaski, no općenito nema tu nekog iznenađujućeg promišljanja, neočekivanih zaključaka ili naslućenih dubina, a tako sam doživjela i režiju Paola Magellija
Objavljeno: 16.1.2017. 2:29:48
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Noćni život" / Mara Bratoš

Povjesničari jako vole revolucije jer su to trenuci nagovještaja  da će se materijalizirati sve one velike ideje o kojima ljudi viču u ozračju adrenalina. Vjerujem da će 2017. obilovati simpozijima i podsjećanjima na stoljeće od uspjeha Oktobarske revolucije, dramatične akcije koja je gurnula ljude u nešto čemu nisu stremili: feudalce u bijeg, a sirotinju u zahuktalost industrije. Nitko od njih nije bio spreman za takav nagli pomak, a teško je znati što su intimno mislili sami pokretači. Jer kada riječi napuste papir, nekako se uzjogune, osile i povampire... No, bez naglih preokreta nema niti promjena, ma kako ponekad bile crvene (od krvi ili zastava).

Nedaleko Zagrebačkog kazališta mladih,u kojem je krajem godine odigrana premijera (23.12. 2016.) drame Ivana Vidića (1966.) „Noćni život“ u režiji Paola Magellija, još nedavno se „bio boj“ za Varšavsku ulicu protiv zahvata legitimne vlasti i mrskih uzurpatora... Rezultate znamo: ulica je unakažena, garaža više-manje iskorištena, sudionici su se vratili normalnom životu, a gradska vlast i dalje luduje...

Famozna priča o proždrljivoj Revoluciji koja jede svoju djecu ne umanjuje romantičnost same revolucije i zanos revolucionara. Kada se ljudima učini da nemaju više što izgubiti (jer, kao fućkaš život), kreću u akciju, čime i počinje Vidićeva drama. Nagomilavanje namještaja i kojekavih predmeta (scenografi Željko Burić i Boris Greiner) više nalikuje hrpi glomaznog otpada koja čeka odvoz (ili sakupljače), mada u zanosu može poslužiti kao barikada. Duhovita opaska: "Barikada je tu, što čekamo? Protivnika" više pokazuje stanje duha, negoli je to pristojno priznati. Često se prosvjeduje zbog folklora ili zajedničkog druženja, možda čak i ne očekujući rezultate - što umanjuje vjerojatnost uspjeha onima koji su gnjevni zbog bespomoćnosti. „Puno je teže ne uzrujavati se, nego uzrujavati se“ kaže prosvjednica Barbara (Barbara Prpić) čime odlično ocrtava svakodnevno ljudsko preživljavanje. Jer, nažalost, u našoj sredini, na koju se Vidić prilično očito referira, većina ipak preživljava, a ne živi ili uživa (zajednički je slog „živ“).

U Vidićevom tekstu ima vrlo duhovitih opaski („Dosta mi je političke korektnosti“, „Kršan k'o Velebit/bistar k'o Zrmanja“, „Policijski pendrek čini ljude boljim građanima“ i slično), no općenito nema tu nekog iznenađujućeg promišljanja, neočekivanih zaključaka ili naslućenih dubina- više kao prepisivanje nego kao „dramska adaptacija“  stvarnosti. A tako sam doživjela i Magellijevu režiju - nema praznog hoda i dobar glumački ansambl plete mrežu odnosa, ali sve zajedno ničemu ne vodi. I dalje su svi na početnim pozicijama, vrijeme ne donosi niti dodatni zaplet niti katarzu . Ako se suština može svesti na Filipovu  rečenicu „Na kraju  ćemo  ostati samo ja i zvijezde, a svi ostali će poumirati“ (Filip Nola) što se, prateći likove uključene u prosvjede moglo pretpostaviti, onda se pitam, zašto nam to nisu rekli nakon pola sata, pa da idemo kućama...

Ipak, bila bih nepravedna da ne nabrojim glumce koji su učinili sve što su trebali učiniti, možda i više (lijepo su pjevali, skladatelj Ljupčo Konstantinov): Milivoj Beader, Hrvojka Begović (u svakoj predstavi sve zanimljivija), Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić,Doris Šarić Kukuljica,Frano Mašković, Pjer Meničanin (maskota svih umirovljenika), Sreten Mokrović, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Vedran Živolić i spominjani Barbara Prpić i Filip Nola.