Suradnjom Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Umjetničke organizacije Eurokaz redateljica Natalija Manojlović dobila je priliku ostvariti svoj diplomski rad preko drame Asje Srnec Todorović „Mrtva svadba“: prvo na Velikoj sceni HNK u Varaždinu (2.12. 2016.), a potom u depadansi Akademije dramske umjetnosti Dvorani F22 (Zagreb, Frankopanska ulica 22, 28.12.2016.). Kao uvod u osvrt na obje izvedbe, pokušala sam naći točan termin praizvedbe ove drame za koju je autorica dobila Rektorovu nagradu (1988.), a zatim kao 23-godišnjakinja doživjela praizvedbu djela (prema HC ITI - 22.12.1990. u Teatru ITD u režiji Božidara Violića).
Čudna priča o djevojci koja se nevoljko udaje za čovjeka kojeg ne voli, izgovarajući se smrću majke, mogla bi se podjednako proglasiti morbidnom, satiričnom, apsurdnom... Majka je „spremljena“ u sobni ormar („Ponekad zaboravim da sam mrtva, pa se budim mrzovoljna kao da sam još uvijek živa“), otac posjeduje bogat vinski podrum koji zdušno prazni („Moja domovina je graševina“), mladoženja je prilično zabezeknut nad obiteljskom situacijom, dok kći balansira između života i smrti („Mama, je'l boli ta smrt?“).
Roditelje glume Ljubomir Kerekeš i Barbara Rocco, kći je Sara Stanić, a mladoženja Marinko Prga. Podnaslovljena kao „crna opera“, predstava je zamišljena uz glazbenu pratnju (sjajna glazba Gordana Tudora) Papandopulo kvarteta (četiri glumca i četiri svirača), ali su zbog tehničkih razloga na kraju ostala samo trojica glazbenika (Nikola Fabijanić, Goran Jurković, Tomislav Žužak - saksofoni razni), što ipak nije umanjilo glazbeno-scenski doživljaj. Izuzetno dopadljivu, zanimljivu i efektnu scenografiju sastavljenu od drvenog „namještaja“ popunjenog bocama (ipak otac stalno inzistira na vinima) stvorili su Stjepan Filipec i Natalija Manojlović, dok je kostime (lijepa kćerkina hajina, preusko mladoženjino odijelo sa smiješnom zimskom kapom) osmislila Žarka Krpan.
O varaždinskoj bih izvedbi samo rekla da je trebala biti u manjem prostoru (što smo osvjestili u F22), da je bila glumački previše usmjerena prema karikaturi (očevo pijanstvo), da se sadržaj pratio s naporom i da je završila nezavršena, budući da se glumac porezao na razbijenu bocu (Ljubomir Kerekeš), te svoj nastup, umjesto naklonom na pozornici, završio na bolničkom šivanju.
Zagrebačka je izvedba, sudeći po reakcijama glumaca i redateljice, bila ono što su nastojali napraviti: apsurdna, fino podrugljiva priča o događajima koji sa strane djeluju neobično, ali ih sudionici prihvaćaju kao prirodne. U stilu nijemih komedija, s malo riječi i brojnim promišljenim grimasama, Marinko Prga pokazao je kako se i najnevjerojatnijim događajima možemo prolagoditi. U svojim uskim hlačicama, prekratkom kaputiću i šašavoj kapici, on je žrtva okrutne igre, ali ostaje živ i netaknut...
Ljubomir Kerekeš, glumac kojeg sam upoznala dok je još igrao uloge tragičnih ličnosti, teško odoljeva da u komičnoj ulozi „ne ode preko ruba“. Srećom, u zagrebačkoj izvedbi ostao je točno tamo gdje bi „pronicljivi pijanac“ trebao biti („Ne možeš previše po ormarima, jer naiđeš na rodbinu ili rizling“ komentira otac nakon neuspjele potrage za graševinom i nakon što su mu supruga i kći pospremljene u ormare) i time znatno podigao razinu predstave u odnosu na varaždinsku.
Lijepa Sara Stanić ulogom naivne i neposlušne kćeri-nevjeste vrlo suvislo uravnotežuje svijet muškaraca, dok je Barbara Rocco ulogom majke zaokružila ovaj glumački kvartet (baš šteta što to nije dosljedno provedeno brojem saksofonista).
Koliko će „Mrtva svadba“ biti na repertoaru HNK Varaždin teško je reći, ali bi je zbog publike bilo bolje prebaciti na Scenu „Rogoz“ ili smjestiti publiku s glumcima na pozornicu. Naime, u ovom su slučaju metafora i optika bliske prijateljice: iz blizine se bolje vidi!