Suradnja s drugim kazališnim institucijama kao i sklonost praizvedbama stavlja Kazalište Virovitica na poseban položaj unutar hrvatskog glumišta. Zbog nevelikog broja glumaca, koprodukcije omogućuju i one predstave koje inače ne bi bile dostupne, dok novi, do sada neizvedeni tekstovi privlače ne samo virovitičku publiku, već i onu izvan.

Ove je godine kazališna sezona počela hrvatskom praizvedbom drame „2:14“ kanadskog frankofonskog suvremenog autora Davida Paqueta u prijevodu Tiane Krivokapić, režiji Roberta Raponje te izvedbi glumaca Kazališta Virovitica i diplomanata Umjeničke akademije u Osijeku (premijera 17.9.2016.).

Scenografkinja Jasmina Pacek poredala je na jednakim razmacima četiri velike crne školske ploče, tako da se  dio zbivanja odvija djelomice prikriveno. Primjerice, simpatija između mladog momka i starije gospođe  (zar je prepreka  šesdeset godina razlike?) prikazana je njegovom pojavom i njezinom rukom (ostalo je iza ploče), čime se zadržala eteričnost i dala naslutiti krhkost tog odnosa. Krešimir Tomac kao asistent scenografkinje ujedno je nositelj  kostimografije (studenti 3. godine kazališnog oblikovanja UAOS), koja je  na prepoznatljiv način obilježila skupinu učenika, pojavu njihovih roditelja ili profesora (na mjestu Blanke Bart, onu bih haljinu odnijela kući. Toliko je lijepa).

Raponja se doista potrudio napraviti upečatljivu predstavu (asistenti Katica Šubarić i Domagoj Mrkonjić) o problemima koji se mladim ljudima srednjoškolskog uzrasta čine nerješivim: kako smršaviti (jede crve), kako od  pristojnog dečka za kojeg cure ne mare postati frajer (glumi da je slijepac, pa traži pomoć djevojaka), kako nadvladati obiteljske nesuglasice (sama postaje opaka i agresivna), kako postati prihvaćen, vidljiv, važan zajednici kao što je ona njemu.

U mladim, formativnim godinama položaj u grupi je naglašeno važan - neprihvaćanje može dovesti do ozbiljnog poremećaja u ponašanju. Kao što se to dogodilo Karlu (Domagoj Mrkonjić), radijskom voditelju (izvrsna ideja da zvukovima prati zbivanja na pozornici publici okrenut leđima) – tu je , ali „nevidljiv“. No, nemaju samo mladi ljudi problema - profesor (Igor Golub) mrzi posao i učenike, a majka (Blanka Bart) si predbacuje greške u odgoju sina.

Igrajući ispred, iza i između ploča, izgovarajući dobar, pametan i poticajan tekst u dinamičnoj i domišljenoj režiji, skupina mladih glumaca vodi nas  na planet mladenačkih problema, bolje rečeno naših problema. Jer nekome niti protok godina ne donese zadovoljstvo... Školarce igraju Goran Koši i Sara Lustig iz Kazališta Virovitica, dok su ostali sudionici diplomanti studija Glume i lutkarstva UAOS-a: Goran Vučko, Krešimir Jelić, Ines Zmazek, Hana Kunić, Ivana Vukićević, Antonio Jakupčević i Ana-Marija Jurišić te asistent Domagoj Mrkonjić. Predstava je temeljno namijenjena mladima od 14 godina i više, ali je s velikim zadovoljstvom mogu gledati i osjetno stariji gledatelji (18.12. 2016.). Jedina preprekica u redovitosti izvedbi su obaveze osječkih studenata pa usprkos izvrsnosti, bit će dugo čekati na svaku izvedbu.