Najpoznatija drama mađarskog književnika koji je pisao njemačkim jezikom Odona von Horvatha (1901. – 1938.) jest pučki komad „Priče iz Bečke šume“ (1931.), čiji naslov slijedi istoimeni valcer skladatelja iz glazbene obitelji Strauss (Johann Strauss  jr., 1868.). Ljubitelji Horvathovih tekstova mogu zastati pred spomen pločom u ulici Janka Polića Kamova na riječkom Sušaku, budući da se Horvath tamo rodio, ali vjerojatno ipak ne mogu naći drvo na pariškoj aveniji Champs Elysees s kojeg se kobnog  olujnog dana otkinula grana koja ga je usmrtila.

Prije više od četrdeset godina (kraj ožujka 1975.) redatelj Kosta Spaić postavio je na pozornicu kazališta „Gavella“ „Priče iz Bečke šume“ (Alfredo i Marijana su bili Vlatko Dulić i Vlasta Knezović), prilično bujnu predstavu s brojnim likovima, koja je u četiri i pol godine odigrana 101 put. Budući da je od tada stasalo mnogo naraštaja novih gledatelja, Dramsko kazalište „Gavella“ ponovo je posegnulo za istim tekstom (premijera 5.12.2016.), sada osjetno skraćenim i s puno manje glumaca, u režiji Igora Vuka Torbice.

Temeljna priča o mladoj naivnoj Marijani (Nataša Janjić) koja kao prava romantična duša ne mari za teška financijska vremena, nego napušta svoj dućan igračaka i dobrostojećeg zaručnika mesara Oskara (Filip Križan) i bezglavo se zaljubivši odlazi za Alfredom, barabom i „niš koristi“ (Igor Kovač) kojemu je ona samo zabava. Stvari se kompliciraju rođenjem djeteta, Marijane se svi odriču, a Alfred potican personifikacijom zla u liku prijatelja Ferdinanda (Franjo Dijak) tjera Marijanu u propast. Događaji su smješteni u razdoblje porasta nacizma (pred kojim je von Horvath emigrirao u Pariz), što nailazimo izrijekom u riječima mladog „nabrijanog“ Ericha (Nikola Baće) da su „rasna pitanja svetinja“.

Sitne duše, samozadovoljni obrtnici, bešćutni i grubi likovi – to je istinsko zlo, koje pomaže globalnom zlu da se uvuče u najsitnije pukotine svakodnevice. Teška vremena nestašice uvijek su sjajan saveznik za iskrivljene poglede i destruktivna djelovanja. I dok to, čak i u ovako skraćenom tekstu, prepoznajemo na racionalnoj razini, sama predstava ne pokreće naša srca (barem ne moje, 12.12.2016.). Tu su zanimljive i lijepe slike, posebice piknika na livadi (scenograf Branko Hojnik), funkcionalni kostimi (Marita Ćopo) i diskretna glazba (Nenad i Alen Sinkauz), ali nema igračke strasti. Taman kada bi trebala frcnuti iskra sukoba, nekako se sve utiša. Najzanimljiviji su sporedni likovi poput opake bake (Perica Martinović) koja tjelesno nemoćna još uvijek može učiniti zlo. Vrlo je zanimljiv Janko Rakoš kao Hvalitschek, Jelena Mihaljević kao Marijanina majka, Franjo Dijak kao dijabolični Ferdinand te Nikola Baće kao predstavnik nove mladeži nadolazećih zastrašujućih promjena. 

Završna scena u noćnom klubu ponizuje Marijanu (zašto je onako čudno odjevena, kada bi bilo logičnije da nema odjeću?), ali više prisutnošću zlobnih susjeda, nego samim položajem. I za kraj, posve predvidivo pjesma  iz mjuzikla/filma „Cabaret“  („Tomorrow Belongs to Me“). No, kada se već željela tako naglasiti sudbina Marijane i svih ostalih, bila bi logičnija izvedba na njemačkom jeziku („Der morgige Tag ist mein“).