Udruga Mala performerska scena s Ivanom Kraljem na čelu vrlo se ozbiljno dala u promicanje estetike novog cirkusa u našoj sredini pa tako od 2005. održava Festival novog cirkusa. Dakako, trebalo je prije svega rasčistiti pojmove vezane uz riječ „cirkus“ te pojasniti da su ove akrobatske vještine u nekom drugačijem kontekstu, da je klaunerija drugog naboja i da nitko ne gnjavi životinje. Kako organizatori sami opisuju, Festival novog cirkusa je „međunarodno susretište suvremenih cirkuskih produkcija“, a ovaj jedanaesti, koji je trajao od 10. do 24. studenog 2016.u Zagrebačkom kazalištu mladih, Teatru ITD, Kazalištu Mala scena te na Sceni Travno, okupio je dvanaest različitih predstava, od kojih je sedam bilo u koprodukciji s FNC-om.
Posljednje dvije predstave Festivala, „Odlazak“ i „Sječivo“, bile su u izvedbi finske grupe WHS (vizualni teatar i suvremeni cirkus), a obje je režirao Kalle Nio. Na prvom FNC (2005.) predstavom „Područje čekanja“ Kalle Nio, tada Kalle Hakkarainen, predstavio je jednu posebnu vizualnost. Ponovo je gostovao 2007. i 2012., da bi ove godine pokazao dvije još složenije (i raskošnije) produkcije. Da se izvedbene umjetnosti ne bi trebale strogo razdvajati, pokazuje primjer njegove predstave „Odlazak“ (Laehtoe), koju je ove godine Ajda Rooss, selektorica Međunarodnog festivala kazališta lutaka „Lutke“ u Ljubljani, uvrstila u program i to se nikome nije učinilo neobičnim. O ovoj očaravajućoj predstavi, na razmeđi čarolije i mogućeg, već sam pisala vezano uz festival „Lutke“. U predstavi „Sječivo“ (Cutting Edge) nastupaju Ines Campos, Vera Selene Tegelman i Jukka Tarvainen, baveći se osjećanjem glava (ali i drugih dijelova tijela). Ma koliko znamo da se radi o iluziji, uvijek se osjećamo malo nelagodno... a to je i bila svrha akcije. Posebno je upečatljiv početni „barokni“ fragment, te zanimljiv izbor glazbe.
Uz WHS, „veterani“ na Festivalu novog cirkusa je neovisno zagrebačko kazalište “Triko cirkus teatar“ koje je već sudjelovalo 2009., 2012., 2013. , a ove godine su imali premijeru svojeg „Klaunskog cabareta“ u režiji njihovog „dobrog duha“, mentorice Lee Delong. Kao i u svakom kabareu i ovdje postoje zaokružene manje cjeline koje izazivaju odobravanje upravo svojom „pomaknutošću“ od uobičajenog ili očekivanog. Sanja Drakulić doista majstorski animira čaše slažući prepoznatljive priče, Davorka Horvat svoj pjevački talent odlično stavlja u službu glazbenih neobičnosti, Nikolina Majdak i Iva Peter Dragan oblikuju suvisle minijature, koje bez Nine Dabca i Zorana Vukića ne bi bile cjelovite.
Splitski izvedbeni kolektiv „Room 100“ također nije nepoznat zagrebačkoj publici, a njihova predstava „Blink“ Antonija Kuzmanića i Jakova Labrovića predstavlja turobnu, no istovremeno istraživačku priču o shizofreniji. Priča je to ne samo o bolesti u kojoj sudionik prelazi između tame i svjetla (neobično potresna scena prikrivanja glave između nogu), već i o zdravstvenom sustavu u kojem se kreću i bolesnici i njihovi njabliži.
Osobno mi je vrlo uznemirujuća, pa i potresna, bila predstava Angele Wand „Ranjene životinje“ u režiji Stephena Rappaporta, kada sam shvatila da se radi o svojevrsnom ogoljavanju, ispovjesti autorice. Usudila se izreći sve one „nekorektnosti“ koje vjerojatno čuče u svima nama, kojih se stidimo, ali koje ipak grade našu nutrinu. I pomalo kao vicevi – što su opakiji i „nekorektniji“, to su nam smješniji!
Francuska skupina „L Estock Fish“ dovela je Lanu Paić i predstavu „Kuliss“ u režiji Kirsti Ulvestad. Mala krojačica u svojem „šnajderaju“ (scena Julien Viot) stvara lutku čime uvodi animaciju ne samo lutke, već i dijelova tijela, kazalište sjena i žongliranje sjekirama.
Miguel Gigosos Ronda svojim crvenim lopticama u predstavi „Moebius“ (režija Iris) govori o društvu koje nam nudi „izbor“, predstava „Aneckxander“ (koncept Bauke Lievens i izvođač Alexander Vantournhout) „je tragična autobiografija tijela“, u predstavi „WAK“ Vantornhout je nastupio uz čelistu Haralda Austboa, dok je Nata Galkina pokazala work in progress „Antipode“.
11. Festival novog cirkusa počeo je nastupom britanskog cirkuskog trija Barely Methodical Group u predstavi „Bromance“ u režiji Eddie Kaya. Sama riječ je kovanica brother i romance, dakle brat i romansa odnosno bliska, neseksualna veza među muškarcima. Predstava podjednako njeguje vrhunske akrobacije i priču o razbijanju stereotipa. U sadašnjim vremenima,muško (ili žensko) pijateljstvo izaziva podozrenje i u prirodnim odnosima, svatko „prepoznaje“ izopačenost. Posebnost ove predstave jest što govori o uobičajenim ili očekivanim sitaucijama, a da pri tome izvočađi nisu nimalo uobičajeni. Teško bi netko iz publike uspio što oni mogu!
Namjerno nisam iznosila sudove o predstavama, budući da je njihova brojnost i raznovrsnost doista svakome nudila mogućnost da nađe nešto za sebe. Svakako i ja imam svoje favorite, ali to uopće nije važno. Važno je samo da Mala performerska scena naiđe na podršku (financijsku) u daljem predstavljanju novog cirkusa – za ostalo će se snaći sami.