"Crisp & Wiget", Rosalind Crisp i Bo Wiget
piše: Iva Lulić
U petak, 14. listopada 2016., u Francuskom je paviljonu premijerno prikazano plesno-glazbeno istraživanje naslova "Crisp & Wiget", autorski rad australske plesačice Rosalind Crisp i švicarskog violončelista Boa Wigeta. U nešto manje od sat vremena dvoje umjetnika demonstrira što se sve može izraziti, potisnuti i dijalogizirati dvama instrumentima oslobođenim od konvencija njihove upotrebe, ‘raštimanim’ tijelom i glazbalom u off-key muzičko-koreografskom sadržaju.
Grandiozni Paviljon sa svojom monolitnom čistoćom linija, izvanrednom akustikom i velikim proporcijama pojačava kontraste nijemosti i buke, pokreta i statike, ali i doživljaj samoće i sićušnosti koji Crisp i Wiget prenose svojim izvedbama, prostornom distancom i scenskim razmještajem. U početku plesačica samoinicijativno i u tišini proučava mogućnosti vlastitih pokreta, nalazeći se daleko od publike i ponavljajući radnje koje su usmjerene više na nju samu nego na oči promatrača. Praćena je tek svojom sjenom na zidu te pogledima gledatelja i glazbenika koji mirno sjedi pored njih. Kreće se sporo, u staccato ritmu, trzajno i kruto, povremeno se istražuje dodirom i tek ponekad pogledava drugog aktera.
Njegova pasivna znatiželja uskoro se pretače u introspekciju, usredotočenje na škripeći šum i disonance koje izlaze iz violončela. Tijekom cijelog performansa pokazuje se da je Crisp nešto receptivnija prema zvučnim signalima koje šalje Wiget, nego on na njezin ples, te ona češće aktivno komunicira s njim i definira njihov suodnos. Prolazi kroz dijapazon emocija utjelovljenih u pokretu, grimasama, krikovima i mumljanju, od interesa, čuđenja, gađenja i prijezira. Kasnije, njena ekspresija usmjerava se i prema gledateljima, pa ona, nenadanim promjenama ponašanja, smijanjem u lice, bacanjem na pod ili plaženjem jezika, ostvaruje na njih i humorni učinak. Pritom će je partner ignorirati i udaljavati se od nje prema zidu koji u jednom trenutku gotovo postaje poprištem kazališta sjena. Svjetlo i izmjene boja čine važan marker na sceni koja je inače polumračna, obilježavajući faze nalik glazbenim stavcima, svaku s različitom atmosferom i relacijskom dinamikom sudionika.
Nekoliko stavaka s plesnim preludijem gradit će svoju tjelesnu, glazbenu i svjetlosnu tenziju u crescendu i decrescendu, pa će crvena svjetlost podržavati najnemirnije sekvence, dok bijela svjetlost prati lirskije momente. Pjevat će se nakratko eteričnim glasovima i svirati harmonične melodije, dogodit će se na trenutak i organska neposredna simbioza izvođača, ali čini se da svako prihvaćanje drugoga sadrži otpor u sebi i da je svako ovladavanje formom unaprijed otpisano. Neartikuliranost nadjačava izraženost, sjene svjetlost, a kompulzija spontanost.
Glazbenik i plesačica djeluju zaposjednuti vlastitim medijima izražavanja, u vlasti dezinhibiranog tijela i glazbala, istovremeno im se opirući i podčinjavajući. Njihova komunikacija zato izgleda poput neuspjelog pokušaja da se dopusti impromtu impuls i reakcija. Unatoč samokontroli, oslobođeni zvuk i pokret postaju nezavisna i samodovoljna improvizacija koja dijalog pretvara u solilokvij u paru. Krajnji rezultat je prividni sukob između nemoći posrednika i autonomije instrumenata, do razine auto-agresije, sve dok kraj predstave ne donese novo svjetlo i slutnju predaje. Meka i slična sunčevoj, niska žuta svjetlost poziva izvođače da pogledaju prema njoj, po prvi put u istom smjeru. Nečujno i nepokretno podvrgavaju se umirenju izvanjske sile i kao da prihvaćaju vlastitu nesposobnost izražavanja i razmjene, nemogućnost da se slijedi drugo biće i ‘pleše kako drugi svira’.