Napomena: kritika je izvorno objavljena 21. srpnja 2016. u Vijencu, br. 584-586
„Ovo je priča za probanje. Možete je kušati žlicom za kavu. Turpijom. Kliještima. Vilicom. Škarama...“ – tim je riječima jedan od naših najzaigranijih, razigranijih i zarječanijih pjesnika za djecu Zvonimir Balog otvorio svoju slavnu zbirku Ja magarac, pozvavši čitatelje i stvaratelje da se raspuste u kušanju i guštanju, kao što se on u pisanju i (b)risanju. Iste riječi iskoristili su dramaturginja Nives Madunić Barišić i redatelj Dražen Ferenčina u uvodu predstave "Ja magarac" Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, premijerno izvedene na Osječkom ljetu kulture (nažalost, ne na svečanom otvaranju Ljeta, s kojeg ih je posljednje dvije godine sasvim nepravedno izguralo zagrebačko kazalište Komedija s repriznim naslovima). Time su na samu startu najavili pravo scensko pipkanje i štipkanje Balogovih duhovitih i mudrih riječi. I mi smo se poveselili da će izvedbeni sloj nukama i rogama, ošima i učima, uskočiti u Balogov svijet, preplesti se s njim i poletjeti u prostore bezgranične mašte.
Naša očekivanja, nažalost, nisu ispunjena, no dobili smo zgodnu i zabavnu posvetu Zvonimiru Balogu. Posvetu, jer autorski je tim prepustio Balogovim stihovima da vode igru, ne gradeći i radeći korak dalje s njima i na njima. Da je riječ o svojevrsnoj posveti pa čak i upoznavanju s kultnom zbirkom dječje poezije i proze, govori i činjenica da je predstava sazdana od dobrog dijela zbirke zgodno posložena te povezana finim dramaturškim šavovima. Sve to vrlo elegantno teče u zabavi i veselju, upoznajući djecu s Balogovim jezičnim vratolomijama, no zadržavajući se na površini.
Moramo reći da nam je žao zbog takva pomalo ziheraškoga koncepta jer svaka Balogova izvrnuta i odvrnuta riječ otvara beskrajne prostore vizualne i zvučne igre te zapleta i sukoba, a jedna pjesma ili priča cijelu predstavu. Taj savršeno mudar i smislen balogovski nonsens svim silama priziva izvedbeni nonsens, odnosno karikaturu, ludičnost i grotesku. Istina, takav koncept krije brojne opasnosti – pretjerana scenska zaigranost u spoju sa zvučnom zaigranošću mogla bi razbiti razumljivost, raspršiti cjelinu i pretvoriti je u doslovni, besmisleni nonsens, no scenska hrabrost savršeno bi odgovarala Balogovoj autorskoj hrabrosti.
Autorski tandem, istina, nije se u potpunosti oglušio na Balogov zov. Tako je predstava omotana cirkuskim i ludičkim elementima, što je posebice dobro pogođeno u veselim i pomaknutim kostimima (te nešto manje u sceni) Saše Došen Lešnjaković kao i u svjetlu Igora Eleka. Nažalost, ti se elementi u izvedbenom planu, kao i u nedovoljno prisutnom i razigranom pokretu (koreograf Alen Čelić), tek skiciraju i naslućuju. Primjerice u priči "Rođendan" naopaki likovi jesu mahali nogama umjesto ruku, no tamo negdje u kutu scene, tijela skrivenih od pogleda. Znamo da ansambl Dječjeg kazališta ima pokoju godinu previše, ali je to jedini ansambl koji je doma podjednako u glumačkom i lutkarskom kazalištu. Nisu, možda, trebali dubiti na rukama po sceni, ali su to mogli riješiti animacijom dijelova tijela, predmeta ili lutaka.
Osječki ansambl možda nije u cvijetu mladosti, no zato je odlično uigran, što je pokazao i u ovoj predstavi, te u svojim redovima ima ponajboljega hrvatskog glumca i animatora za djecu i mlade, Edija Ćelića. On je i ovdje nosio scensku igru, spojivši odlike odličnoga timskog igrača u grupnim scenama i balogovski zaigrana glumca u pojedinačnim rolama. Svaku svoju gestu i pokret Ćelić je malo začinio, odnosno produžio komičnim komentarom, pretvorivši ga u karikaturu i grotesku. Ne onu mračnu crnohumornu, već grotesku laku kao pero u kojoj prenaglašenost nježno uranja u nenaglašenost, odnosno Balogovim riječima gdje presens uranja u nonsens.
Odličnu partnericu Ćelić je dobio u mladoj Kristini Fančović, koja se najbolje snašla u prostoru karikature i fizičke zaigranosti, posebice u scenama s Ćelićem poput odlične epizode Čovjek bez sjene i usporene scene u Rođendanu. Ostatak ansambla Ferenčina je poštedio naglašenije fizičke akcije. Tako je Areta Ćurković bila nešto diskretnija no što smo priželjkivali, Tihomir Grljušić bio je duhovit u jezičnim petljancijama, Aleksandra Colnarić zgodna i duhovita u brojnim manjim glumačkim zadacima (tek muku mučeći s neposlušnom bubicom), dok je Đorđe Dukić bio simpatičan učitelj prepoznatljiva meka glasa. Dodajmo da nam je zasmetao neuvjerljiv plejbek u songovima naslonjenim na zgodnu glazbu Igora Karlića.
Zaključno, iako je vrlo simpatična i duhovita posveta kultnoj zbirci Zvonimira Baloga, predstava "Ja magarac" propustila je priliku napraviti korak dalje i izvedbeno poletjeti na krilima pjesnikova nonsensa. Ja magarac, ako lažem.