"ŽABA" KAMERNOG TEATRA 55 U ZAGREBAČKOM HNK-U
Ili si insan ili si leš!
U zagrebačkom HNK-u gostovala je predstava 'Žaba', Dubravka Mihanovića u izvedbi Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, koja živi, putuje i oduševljava već osam godina
Objavljeno: 7.5.2016 10:49:04 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Žaba" / hnk.hr

Dramaturg i dramski pisac Dubravko Mihanović (1975.) piše emotivne i pametne drame pa ne začuđuju nagrade samim tekstovima („Bijelo“, „Žaba“) i predstavama, odnosno glumcima na raznim kazališnim festivalima. Naime, iako piše o ozbiljnim i mučnim temama (poput promašenih egzistencija i uzajamnog neprihvaćanja), on slaže lako govorljive rečenice (kao da je i sam glumac) koje  prirodno odzvanjaju u scenskom prostoru.

Ovaj uvod vezan je uz gostovanje Kamernog teatra 55 iz Sarajeva (27.6.2016.) u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu s predstavom „Žaba“ u režiji Elmira Jukića. Predstava je premijerno bila izvedena 2008., tri godine nakon zagrebačke premijere u Teatru ITD u režiji Franke Perković (Sreten Mokrović, Franjo Dijak, Sven Medvešek, Filip Juričić). I dok je ona Itedeovska u međuvremenu umrla, ova sarajevska itekako živi, putuje i oduševljava.

U odnosu na originalni tekst,  sarajevska inačica je govorno i situacijski  lokalizirana (Badnjak je zamijenjen Bajramom), a svim likovima, osim glavnom protagonistu Zeki, izmijenjena su imena pa je Toni postao Braco (mlađi Zekin brat), Grga je postao Švabo (Zekin prijatelj koji je sarajevske ratne godine proveo u Münchenu), dok je prodavač knjiga Mladić postao Muki. Prostor je zadan – brijački i frizerski salon, pa ga je scenografkinja (i kostimografkinja) Vanja Popović opremila kao starinsku tradicionalnu radnju na periferiji grada. Gledajući fotografije s brojnih izvedbi, vidimo da se mijenja odjeća, no ostaje stil: brijač Zeko staromodno elegantan, njegov brat mladenački, boemski razbarušen, prijatelj taksist pomalo „frajerski“, dok je putujući prodavač knjiga odjeven praktično za cjelodnevni boravak na otvorenom.

Redatelj Elmir Jukić izvrsno je odmjerio govoreni i šuteći dio, pa se u ovim tihim partijama svi osjećamo silno nelagodno: znamo o čemu se radi, a nemoćni smo. Kao što je lucidno primjetio slovenski glumac Aleš Valič: „Tko zna kako bi ovaj tekst funkcionirao u Sloveniji“, jer  smo itekako svjesni povezanosti dramskog predložka i istinske situacije u kojoj su bili ili su mogli biti ljudi u Hrvatskoj ili Bosni. Jer imamo bezbrojne primjere upropaštenih egzistencija zbog gubitka posla, nakon čega se ljudi odaju piću i kocki (Braco) ne mareći više za obitelj. Ili se zbog gubitka čvrstog moralnog uporišta okreću neprikladnim izvanbračnim vezama (Švabo). Ili, a to je najpotresnije, tjelesno prežive rat, ali im je srce umrlo (Zeko) i pretvaraju se u obiteljskog nasilnika, želeći pri tome samo i jedino uništiti sebe.

Posljedice ratnih strahota (PTSP) i nemogućnost povratka u normalni život, jer se u njemu ne nalazi više nimalo radosti, preraslo je od pojedinca u grupni  osjećaj. I kada Zeko odlučuje prekratiti mučenje bombom, poziv na prijateljsku nogometnu utakmicu odjednom stavlja stvari na pravo mjesto – prisjeća se koliko je rado „prije rata“ igrao nogomet i pomisli da možda ipak ima malo, malo – nade. Jer i u Murakamijevoj priči Žaba je, sam samcat, spasio Tokio.

Koliko god hvalimo odličan Mihanovićev tekst i delikatnu Jukićevu režiju, ono što nosi ovu predstavu (već punih osam godina, a ne vidi se kraj tome) su glumci. U ulozi Zeke Emir Hadžihafizbegović prolazi sve nijanse od pokušaja normalnog komuniciranja preko ogorčenja na sve oko sebe do potpune rezignacije i želje za ništavilom. Njegovo mucanje, nesvjesni pokreti rukama, izgubljeni pogled – sve to gradi duboko nesretnog i ranjenog pojedinca kojem nema pomoći jer si niti sam ne želi pomoći. Njegovi odlični suigrači su  Aleksandar Seksan kao nesretan i nemoćan mlađi brat i Mirsad Tuka kao čovjek koji čini sve za vlastiti opstanak, svjestan krhkosti svojih pokušaja. Prodavač knjiga Muki, mladi glumac Moamer Kasumović, svojim optimizmom (mada visoko obrazovan radi mizerne poslove) probija Zekinu tamu i nudi mu utjehu u običnim, malim, nekada voljenim stvarima – neobaveznoj nogometnoj igri.

Budući da  je „Žaba“ intimna ljudska drama, tako je  publika boravila s izvođačima na pozornici HNK, djeleći ne samo zajednički prostor već tugu i možda nadu.