"DETROIT.HR", KLAPA 1
Najte kaj zameriti, al' meni je ovo...
Naravno da nisam povjerovala navodu iz New York Timesa otisnutom u programskoj knjižici predstave 'Detroit.hr', Novog Teatra u gostima da se radi o 'urnebesno smiješnom' djelu, ali sam ipak očekivala poneki osmijeh
Objavljeno: 7.2.2016 11:12:44 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Detroit.hr" / Tomislav Huha

Odlazak u Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog na reprizu (15.6.2016.) predstave „Detroit.hr“, pohrvaćene verzije komedije Lise D'Amour u režiji Saše Anočića, višestruko me je veselio. Prije svega zato što se slutila obnova ideje Teatra u gostima, omiljenog putujućeg kazališta u kojem je „prvi među jednakima“ glumac Relja Bašić okupljao svoje kolege/ice, birao dobre i popularne kazališne komade i putovao uokolo.

Pod nazivom Novi Teatar u gostima producent Želimir Čabraja okupio je sjajnu ekipu: redatelja Sašu Anočića te  glumce Kseniju Marinković , Krešimira Mikića (bračni par Sofija i Branko), Ninu Violić, Živka Anočića (par Suki i Zvonimir) i Borisa Miholjevića (Franjo). Odabravši komediju, crnu komediju „Detroit“ o dva para koji, živeći u susjedstvu, usprkos različitim svjetonazorima, uspostavljaju gotovo prijateljske odnose i počinju se redovito družiti uz roštilj u svojim vrtovima. Osim što imaju egzistencijalnih, imaju i psihičkih problema, pa ta njihova, naoko velika razlika u društvenim statusima, osjetno se smanjuje.

Naravno da nisam povjerovala navodu iz New York Timesa otisnutom  u programskoj knjižici da se radi o „urnebesno smiješnom“ djelu, ali sam ipak očekivala poneki osmijeh. Naime, naši glavni junaci su gubitnici, što uglavnom nije smiješno. Međutim, sam tekst ne vodi nikamo - „mnogo larme, a za niš“ – kako bi to veliki Willy rekao kajkavski. Četvero nadprosječno darovitih glumaca svojim su  gestama i grimasama fino i detaljno gradili likove, stvarajući zaokružene minijature. Svaki za sebe bili su odlični, ali zajedništvo je bilo svedeno na minimum - kao da im je mučno što moraju biti zajedno. Ne mogu se odlučiti je li razlog tome u banalnom tekstu ili nedovoljnom redateljskom angažmanu. Valja ipak reći, da je  scenografija (Saša Anočić) vrlo funkcionalna, prateći video odličan (Willem Miličević), a prvi nastup kostimografkinje Marine Milić uspješan.