40.Dani satire Fadila Hadžića u zagrebačkom  Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ počeli su 3.lipnja 2016. gostovanjem Drame Slovenskog narodnog kazališta (SNG) iz Maribora sa Songdramom švicarskog autora Erika Gedeona (1963.) „Zauvijek mladi“ u režiji Sandya Lopičića (1973.). Songdrama je kazališni žanr u kojem ima relativno malo govorenog teksta, a sve se izražava i prepoznaje kroz pjevanje.

Radnja je smještena u 2065. godinu u starački dom, a sudionici su bivši članovi Drame Slovenskog narodnog kazališta iz Maribora. Iako nose svoja istinska imena, glumci su zamaskirani do neprepoznatljivosti i svi oni koji znaju njihov stvarni izgled, ne mogu ne uživati u preobrazbi (autori maski Leo Kulaš, ujedno i kostimograf i Jasminka Marksi). Ukratko, u staračkom domu pod paskom medicinske sestre (Irena Varga, jedina istovjetna samoj sebi) borave ostarjeli glumci, iskrivljeni, nagluhi i zaboravni, ali još uvijek spremni na uživanje u životu. Pjevjaući (bez iznimke, fantastično) rock glazbu ili šlagere svoje mladosti (brojni su se gledatelji njihali u ritmu prepoznavanja), vraćaju se u svoju mladost, u svoje hippie avanture (izvrsna priča o protestu protiv gradnji autocesti i boravku u granama jela, koje su se napuštale samo radi erotskih avantura - nenadmašna Mateja Pucko, maskirana do nevjerojatnog neprepoznavanja).

Presmiješno je kada starci (koji to u srcu očito nisu) pjevaju „Born to be Wild“ ili „Motore“, a pjesma „Stairway to Heaven“ dobiva apsolutno novu dimenziju. Ili pjesma „Bolje biti pijan nego star“, koja je bila sastavnica svake „autobusne“ ekskurzije, u novom kontekstu postaje gotovo himna. Starost koju novi kapitalistički liberalizam doživljava kao neizlječivu bolest jer oni koji su članovi tog „kluba“ nisu više profitabilni, odjednom postaje samo jedna od mogućih životnih situacija – manje strašna negoli boravak u urni (kamo su „opaki“ aktivni  članov glumačkog ansambal smjestili izvrsnog, od nedavno penzioniranog ali još uvijek nezaobilaznog glumca Vladu Novaka).

Pjevajući pjesme svoje mladosti i odbijajući se pokoriti fizičkim ograničenjima, ovi glumci pokazuju da je moguće i zadnje godine života kvalitetno poživjeti (pa, čak ako vam nepažnjom otrgnu umjetnu nogu – groteskna i neizmjerno smiješna epizoda s gospom Pucko). Najbolje od svega u ovoj, dramaturški pomalo klimavoj predstavi, nenadmašne su pjevačke i glumačke izvedbe ansambla – od već spomenutih Irene Varga (koja uzrujana progovori očekivano mađarski)  i Mateje Pucko, preko mladih Kristijana Ostaneka (sa zlatnom  ribicom koja je možda mrtva, a možda je samo zaspala – poput njezina vlasnika povremeno), Matevža Bibera, Jurija Drevenšeka i Mirjane Šajinović do sjajnog klavirista Denisa Horvata. U izvedbi pjesme „I'm Still Standing“ prepoznajemo prkos društveno „otpisanih“, no itekako samosvjesnih starih ljudi... Naravno da su tu  „Forever Young“, „I will survive“, „Moje pjesme, moji snovi“, „Zelena trava moga doma“, „Bona sera signorina“, „Imagine“ ili „Život moj“.

Kada se dvojica starca potuku dostupnim sredstvima poput šmrka i fena, čime izazovu kratki spoj, solidarno se „pokrivaju“, jer su oni na suprotnoj strani od cijeloga svijeta. A kada svi zajedno  u završnici otpjevaju „Odlazi cirkus“ skidajući maske,  svatko poput mantre počinje govoriti stihove:“May you always be courageous / Stand upright and be strong / May you stay forever young“.

Predstava „Zauvijek mladi“ došla je na Dane satire ovjenčana nagradama na Danima komedije u Celju, a zagrebačku publiku uvjerila da u susjedstvu živi fantastičan glumački ansambl, koji može sve. Čak pobijediti vrijeme.