Mnogobrojna su neslaganja o mogućnosti komedije na hrvatskome standardnom jeziku. Iako se po mojemu sudu komedija najbolje ostvaruje u dijalektu ili barem blagome ''šporkavanju'' standarda, nerijetka su me scenska uprizorenja razuvjerila – možda su najbolji primjer dugovječne "Stilske vježbe" s Lelom Margitić i Perom Kvrgićem. Stoga mogu opravdati navode iz programske knjižice "Filumene Marturano" kako nema smisla tražiti dijalektalne paralele, ali uz ogradu kako je takva potraga besmislena ako ju prate uvjerljive glumačke komične minijature.
Gavellina "Filumena" za razliku se od ostalih uprizorenja u hrvatskim kazalištima prošlih godina i desetljeća, od kojih je najslavnija "Šjora File" Vanče Kljakovića u splitskome HNK-u, ne oslanja na dijalekt, ali ni na glumačku energiju. Rezultat je mlaka predstava, slična otvaranju sezone s "Umišljenim bolesnikom", koja zadovoljava, no ne nosi ništa izazovno u promišljanju još uvijek patrijarhalnoga društva na Mediteranu i Hrvatskoj. Upravo se u tome krije provokativni šarm dramskoga pisma Eduarda de Filippa nastao davne 1946. Može li prostitutka, prodavačica ljubavi ostvariti pravo na brak u katoličkoj i tradicionalnoj sredini?
Filumena u izvedbi Anje Šovagović-Despot posjeduje snagu, strast i snažne emocije, no nedostaje joj sugestivni tipično siloviti i nepredvidljivi južnjački duh koji se ne ostvaruje isključivo u gestikulacijama, nego i u psihološkim stanjima. Njezina okolina također nije nimalo mediteranska, od supruga Domenica (Dražen Kühn), slugu (Zoran Gogić, Perica Martinović i Natalija Đorđević) do trojice dotad neznanih sinova (Amar Bukvić, Nikola Baće i Nenad Cvetko) pomoću kojih će napokon ostvariti pravo na željeni brak. Takav ambijent upotpunjuje dekadentna i prostorno neodređena scenografija Stefana Katunara. Gotovo briljantnu komičnu minijaturu ostvaruje Nenad Cvetko koji umjereno karikaturno, osmišljeno i uvjerljivo zaokružuje lik sina-filozofa.
S jedne nam se strane može učiniti kako redatelj Dražen Ferenčina nije imao jasnu ideju želi li postaviti komediju, melodramu ili tražiti balans obojega pa je krajnji rezultat nedovoljno aktualan i provokativan. Filumena dolazi do cilja suviše lako s obzirom na društveni položaj i okolnosti. S druge su pak strane osobne nesreće trojice sinova s različitim društvenim položajima dovoljno plošne da ih u prvome redu promatramo kao sporedne, a ne pomalo tragične pojedince koji će Filumeni omogućiti sretan svršetak.
Mali kućni rat koji je Filumena vodila s nevjenčanim suprugom i danas je, a pogotovo u pedesetima kada je napisan, bio čin iznimne ženske i građanske hrabrosti. Njezin karakter zapetljan u komediju nosi tragičnost i bolnu iskrenost suosjećanja onkraj građanske uštogljenosti stoga ostaje žal što Gavellino zatvaranje sezone nije bilo ipak nešto hrabrije.