U srijedu je u sklopu Festivala novog cirkusa u ZKM-u gostovala francuska grupa Lonely Circus. Nastupili su s predstavom "Fall Fell Fallen" koja nastaje i raste u susretu pokreta i zvuka što ih stvaraju ekvilibrist na slacklineu Sébastien Le Guen i elektroakustični glazbenik Jérôme Hoffman.

Na početku bijaše mirovanje na neposlušnim trupcima. I ekvilibrist na slacklineu. Malo potom ekvilibrist je pao, poništivši ravnotežu, srušivši sklad i - stvorivši zvuk. Trenutak koji je trebao biti kraj točke dobio je svoj nastavak, novi život i novu scensku energiju. Iz te ideje, susreta pokreta i zvuka nastala je vrlo zanimljiva predstava dvojca iz Lonely Circusa.

Osjetivši dramsku napetost koju stvara njegov pad, Sébastien se odlučio poigrati njime, ponekad se namjerno srušivši, pokatkad pavši slučajno. Time je scensku dramatičnost doveo pred vrata života koji nije ništa drugo nego teatar u stalnom bijegu od čvrstog scenarija u improvizaciju. Vratimo se malo Le Guenovoj ekvilibristici. Cilj je hoda po slacklineu (čvrstoj rastezljivoj traci), žici, lancu, tankim daskama ili trupcima što duže zadržati ravnotežu na tim nestabilnim predmetima. Na našu sreću, a žalost ekvilibrista, taj cilj u kazalištu pada u vodu, budući da stabilnost znači nepromjenjivost, odnosno potpuni izostanak dramatičnosti i napetosti. Upravo stoga hod po žici scenski oživljava tek u trenu kad se ravnoteža naruši. Taj trenutak, koji najavljuje mogućnost pada u stvari je ništa drugo nego točka dramskog sukoba koji vrhunac doživljava u padu. Rezimiramo li ovo naše mudrovanje, zaključimo da ravnoteža na sceni živi samo zbog vlastitog poništenja. No poništenja koje u ovoj predstavi ne znači kraj, već prelazak u drugi scenski izraz - zvuk.

U ovom trenutku dolazimo do ideje - susreta pokreta i zvuka.  Taj odnos i dijalog predstava promatra i razvija od početnog monološkog, u kojemu pad priziva zvuk, preko sukoba (zvuk pokušava izbaciti pokret iz ravnoteže) i naglašavanja dramatičnosti (zvuk stvara, odnosno pojačava napetost, ozvučivši svaki pokret na slacklineu) do preplitanja i sklada u novom, oplemenjenom umjetničkom izrazu - Le Guenovi ozvučeni pokreti na slacklineu postaju solo dionica u Hoffmanovoj melodiji.

Tako strukturirana predstava, pod redateljskom palicom Nicolasa Heredije, na mikro planu nam je ponudila pregršt zabavnih i uzbudljivih trenutaka, od neopisive lakoće plesanja po slacklineu preko stvaranja zvuka proklizavanjem tijela po mokrom podu do vizualno najdojmljivijeg vrtuljka oblikovanog od daske s jedne strane obješene za strop kazališta. U svim tim epizodama Le Guen je plesao od poništavanja sile teže do ukazivanja na njenu neumoljivost i krhkost ravnoteže, održavajući scensku napetost konstantnom.

S druge strane žice našao se Jérôme Hoffman koji je na improviziranim instrumentima stvarao zvukove, glazbu i tišinu, napadajući Sébastienov sklad i prodirući u njega, potom prateći ga i noseći, prepuštajući mu se i omatajući ga te se na koncu stopivši s njim u skladnu skladbu. Baš poput te skladbe, komunikacija i energija između Sébastiena i Jérômea bila je izuzetno snažna i skladna.

Zaključno, predstava "Fall Fell Fallen" svojim je plesom na slacklineu između teatra i života  na vrlo zanimljiv i izvedbeno izazovan način preplela pokret i zvuk, nestajanje jednoga pretočivši u nastajanje drugoga.