KRLEŽINA "SALOMA"
Promišljen spoj začudne zrelosti i zavodljive mladosti
U diplomskoj predstavi iz glume Selma Mehić je na vrlo promišljen način spojila Krležine riječi s finim plesnim pokretom, pomalo neobičnu scensku zrelost s mladenačkom energijom i diskretnom koketerijom
Objavljeno: 9.5.2015 9:05:03 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Krležina "Saloma" / Kristina Marić

Selma Mehić, pod mentorstvom Maje Đurinović, Krležinim je riječima pristupila s velikom pažnjom, spajajući razne verzije njegove "Salome" na kojoj je radio desetljećima, u tekstualno tkivo uplevši autorov ironijski stav u odnosu na druga književna djela o Salomi. Poštovanje Mehić i Đurinović prema autorovoj predanosti iščitava se iz pažljivo i promišljeno prepletenih svih verzija Krležine Salome, od najranije, koju je u slavnim polemikama korigirao Josip Bach, do posljednje, u jasnu i skladnu cjelinu.    

Rađena kao monokoreodrama, predstava je ogoljena na naslovni lik koji je, osim na samom početku, dijalog pretvarao u monološko obraćanje likovima i publici, poistovjećujući jedne s drugima. Na taj se način Saloma u isto vrijeme intimno ispovijedala sudruzima u komadu i nama, ujedno nas testirajući i propitkujući. U toj dvostrukosti na mjestima nas je zavodila, omatajući nas velima pretočenim u pokrete, geste, poglede i riječi što osvajaju; na mjestima se dječje toplo i nedužno ispričavala, tražeći u nama suparnike, supatnike i istomišljenike; u trenucima odbacivala osvajačke silnice i prepuštala se bezvoljnosti i fino podcrtanoj životnoj dosadi. Sve to pratila je komentarima i pojašnjenjima upućenim samo nama u intimnom razgovoru (tu je njena sugestivnost na mjestima bila malo pretjerano intimna, što je rušilo inače vrlo fin ritam predstave). Šetnju kroz emocije i glumačke izraze Mehić je činila elegantno i fino, gradirajući svoj izraz te nas dobar dio predstave držeći čvrsto unutar svojih manipulativnih moći i vela.

U kombinaciji riječi i pokreta, koja počesto ne funkcionira (kod glumaca zbog tanjih plesnih pokreta, kod plesača zbog slabijeg verbalnog sloja) bila je vrlo uvjerljiva te je pronašla dobar ključ za uvođenje plesnog pokreta u zahtjevnu Krležinu rečenicu. Pokret je u monolog uvodila s nekoliko strana i razloga. Tako su se pokreti iz nužde (poput bijega o noža) pretakali u plesni pokret, a isto se događalo s gestama koje su naglašavanjem i stilizacijom prelazile u ples, opravdavajući eteričnost Salome željne zvijezda. Plesni pokreti izvirali su i iz emocija, odgovarajući im svojom poetičnom apstrakcijom puno bolje od riječi, a na mjestima su dolazili s ključem za čitanje koji je njihovo ponavljanje pretakao u refrenično podcrtavanje Salominih strahova.

U tako zahtjevnom konceptu pri kraju je pomalo popustila glumičina koncentracija te je na nekoliko završnih mjesta došlo do pada energije i fokusiranosti, no tek nakratko. Također, pri samom kraju došlo je i do redundancije prouzrokovane pretakanjem dijaloga u monolog (dijaloška polemika u kojoj ponavljanje poante drugim riječima ima opravdanost postala je suvišak prelaskom u monolog). Kad smo kod slabijih točaka, na samom početku predstavu je otvorio Ivan Ćaćić u ulozi Kaja, što nam se u ovakvom konceptu učinilo suvišnim. Posebice, jer je njegov čvrst i realističan izraz mogao navesti gledatelja na krivi trag (da se pojavljuje unutar komada, ta bi izvedbena opreka dodatno naglasila eteričnost i poetičnost naslovnog lika, no ovako nam se čini nepotrebnom).

Bez obzira na manje zamjerke, Selma Mehić je u svom diplomskom radu pokazala veliku glumačku zrelost, uspješno je preplevši s mladenačkom energijom i koketerijom. Pridodamo li tomu vrlo fine plesne pokrete, dobili smo izuzetno zanimljivu mladu glumicu koja je svojim premijernim koracima na profesionalnim daskama pokazala da se ne zadovoljava prvoloptaškim glumačkim rješenjima, već traga za slojevitim i poetičnim rješenjima. Ponekad ih pronađe u riječi, ponekad u gesti, pokretu, a nekad u odlično pogođenoj sintezi, kao kod "Salome".