Mjuzikl „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music), redatelja Roberta Wisea, svjetska je filmska uspješnica koja od 1965. budi osmijeh na svačijem licu. Svoju kazališnu praizvedbu mjuzikl doživljava 1959. u brodvejskom kazalištu „Lunt-Fontanne“ u režiji Vincenta J. Donehuea (izvor je osječka kazališna knjižica). Glazbu je skladao Richard Rodgers (1902.-1979.), tekstove za pjesme temeljene na sjećanjima Marie von Trapp ("Priča o pjevačima obitelji Trapp") napisao je Oscar Hammerstein II. (1895.-1960.), a podatak da se radi o istinitoj priči uvijek je pobuđivao zanimanje.
Svakako zadivljuje spremnost Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku da na svoj repertoar stavi ovo šarmantno, ali zahtjevno djelo. Mudra je odluka o dvije postave pa su tako (pra)izvedbe bile 29. i 30. travnja 2016.(osvrt se odnosi na prvu izvedbu).Uoči početka predstave pročitano je pismo Elisabeth von Trapp, unuke Georga von Trappa (kćeri Wernera von Trappa, koji se u mjuziklu pojavljuje pod imenom Kurt) iz kojeg izdvajam onaj dio u kojem autorica govori o vezi svoje obitelji s Hrvatskom.
„Moji pradjed i prabaka, August von Trapp i Hedwig von Trapp živjeli su u Puli gdje su i pokopani. Njihov sin, moj djed Georg von Trapp, Kapetan u mjuziklu, rodio se u Zadru i školovao u Rijeci. Georg von Trapp sreo je svoju prvu suprugu Agathu Whitehead u Puli, gdje su živjeli nekoliko godina i gdje se rodilo njihovo prvo dvoje djece. Prvu poduku iz glazbe djeca su stekla u Puli, gdje su otpjevala i svoje prve pjesme. Kasnije, kada je obitelj živjela u Austriji, svakog je ljeta dolazila u Hrvatsku. Od kada sam bila djevojčica, slušala sam o Puli i Hrvatskoj, pa sam vrlo ponosna što sam povezana s divnim ljudima i zemljom Hrvatskom. Ne mogu zamisliti bolje mjesto od Hrvatske za predstavljanje „The Sound of Music“, gdje je priča istinski počela, gdje je kapetan sreo prvu suprugu, gdje su rođena njihova prva djeca i gdje su njegovi roditelji preminuli i pokopani.“
Usput možemo još spomenuti, da je Agatha Whitehead bila unuka Roberta Whiteheada koji je s Ivanom Blažom Vukićem proizveo prvi moderni torpedo.
Redateljica Nina Kleflin, o kojoj je cijeli ansambl govorio s puno dobrih vibracija, imala je nezahvalnu ulogu podjele članova ansambla na prvu i drugu izvedbu. Od četrnaestero djece, koliko je uključeno u predstavu, odslušala sam i odgledala one koji su nastupali prvu večer a to su bili Antonija Pintarić, Tin Reba, Dora Masle, Marin Bulić, Nina Mandić, Cvijeta Ambrinac i Marija Sajter, među kojima bih ljepotom glasova izdvojila prvo dvoje. Svojom predanošću, šarmom, disciplinom i pravodobnim reakcijama, ova grupa djece zaslužuje doista srdačan pljesak. Žao mi je što nisam odslušala i drugu postavu.
Budući da pretpostavljam da je sadržaj priče dobro poznat, prelazim odmah na profesionalne članove ansambla. Ljupka, razigrana i ugodnog glasa, Ivana Medić u ulozi samostanske gojenice Marie Reiner, vrlo vješto povezuje sve elemente priče: od omekšavanja krutog Kapetana u kojeg se odmah zaljubljuje, preko skrbi za djecu do poduzetnosti prilikom bijega kroz planinski klanac pred nacističkim režimom. Zbor časnih sestara dobro otvara i zatvara samostansku priču; vrlo su dopadljive Danijela Božičević, Đurđica Tomaš – Grubešić i Mirjana Peteš, dok Sanja Toth u ulozi Časne majke, usprkos odličnoj interpretaciji, svojom naglašenom opernom postavom glasa osjetno odskače od ukupnog dojma.
E sad, tko se ne bi zaljubio u Vladimira Tintora... ispričavam se, u kapetana Georga von Trappa: častan, moralan, šarmantan, uglađen, (bogat) i silno privržen svojoj djeci. Pomalo kruti vojnički odgoj djece je, vjerojatno, za njihovo dobro. Zviždaljkom doziva sve: od djece do osoblja Franza (komičan Nenad Tudaković) i frau Schmidt (Jasna Odorčić), inzistira na redu i disciplini, a strog je i prema samom sebi. A nekada nije bio takav; ženina smrt u njemu je stišala svu radost. Ipak, zbog djece se odlučuje na novu ženidbu, ali nam se (djeci i svima koji vidimo njezinu prijetvornost) lijepa Elsa (Nera Stipičević) nimalo ne sviđa. A Maria, das schon! Tintor vrlo dobro predočava časnika, koji se teško opušta, no čini mi se da bi, usprkos karakteru koji igra, mogao svojoj glumi dodati malo mekoće. Kao što to dolazi do izražaja u pjesmama, otpjevanim vrlo ugodnim glasom. Duško Modrinić svojeg koristoljubivog Maxa Detweilera čini presimpatičnim pa mislim da bi trebao poraditi na očiglednijim (ne)kvalitetama svojeg lika. „Nacističke“ likove su zastaršujući precizno odigrali Aleksandar Bogdanović (Zeller)i Matija Kačan (u ispravnost ideologije ne baš potpuno uvjeren mladi Rolf).
Bogatstvo scenografije uobičajeno za Osmana Arslanagića, kao i potreba stalnih promjena, neprestano na pozornicu dovodi binske radnike, koji nisu nimalo neprimjetni. Pa, kada je već ideja stalnih promjena sasatavnica ove duge predstave (oko tri i pol sata), ne bi bilo na odmet da su se odjećom radnici uključili u vizualni dojam - recimo odjeveni u Ledrehosen! Kostime je vrlo uspjelo osmislila Marija Šarić Ban, nenametljivu i učinkovitu koreografiju napravio je Dejan Jakovljević, a rasvjetu oblikovao Aleksandar Mondecar. Orkestrom je dirigirao Mladen Tutavac, a čini mi se da je prepjevom songova Dražen Bratulić napravio odličan posao. Osobno bih radije da glumci-pjevači nisu imali „bubice“, mada im tehnički nema zamjerki.
Iako mi je jasno da licenca ograničava zahvate, ipak mi se čini da su režijski postupci pomalo umrtvili neke prizore, posebice u drugom dijelu. Usprkos teškim temama koje se pojavljuju u ovoj obiteljskoj priči, radi se o radosnoj glazbi i predstava bi trebala biti lepršavija. Sigurna sam da će buduće (nesumnjivo brojne) izvedbe razigrati i ubrzati predstavu. I da će to biti već tada, kada Elzabeth von Trapp dođe u obećani posjet Osijeku.