Umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije „Četveroruka“ i Plesni centar Puls pozvali su krajem studenog 2015. u zgradu bivše vojne bolnice, Vlaška 87 u Zagrebu, na premijeru predstave „Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE“. Napomena publici bila je da se moraju toplo odjenuti i obuti, a organizatori su pripremili dekice. Veliko zdanje u neposrednoj blizini crkve svetog Petra sagrađeno je 1862. kako bi osiguralo „konak“ vojsci i tako odteretilo građane te nemile im obaveze. Prednja, ulična zgrada bila je vojarna, stražnja zgrada na kraju prostranog dvorišta vojna bolnica, dok sve nije preraslo u bolnicu do uključivo 1988. Tijekom Domovinskog rata, tu su boravile izbjeglice, potom su u uličnoj zgradi bile redakcije vojnih glasila, da bi vremenom zgrade bile prepuštene vremenu i nebrizi. Mladi dizajneri povremeno su ulazili u zgrade, organizirajući izložbe dizajna (uključivo i kratkotrajni Muzej ulične umjetnosti), svojom nazočnošću štiteći objekt, jer je poznato da „ najbrže propadaju zgrade u kojima nitko ne diše“. Na stranu činjenica da bi ovaj prostor mogao udomiti brojne članice nezavisne scene – nemojmo biti djeca, naivnost više nije modni detalj!
Nova serija izvedbi spomenute predstave u Vlaškoj 87 počela je 17.travnja 2016. još uvijek s napomenom o toploj odjeći i dekicama (tako da su zaogrnuti gledatelji tijekom gotovo trosatne izvedbe povremeno djelovali kao članovi tajne udruge, a poneki i kao vračevi).
Višestruko obrazovana i darovita autorica i redateljica Marina Petković Liker već godinama u kazališni prostor unosi istraživački element, miješa teorijsko i praktično, dokumentarno i izmišljeno, moguće i fikciju. Pri tome ne nameće svoj svjetonazor kao isključivu, dogmatsku istinu, već u suradnji s izvođačima/icama propituje razne mogućnosti. Svi znamo da su sjećanja varljiva, da ih vrijeme nadograđuje ali i razgrađuje , da se bolni trenuci terapeutski zaboravljaju ili iskrivljuju. Pri tome su svjedoci zanemarivi!
Dvije glumice i dvije plesačice nisu samo izvođačice, već i koautorice: Ana-Maria Bogdanović, Anja Đurinović, Silvia Marchig i Urša Raukar. Predstava počinje u polumračnoj sobi gdje slušamo razgovor o sredstvima za čišćenje u kućanstvu, jedva odolijevajući da se i sami ne uključimo u davanje savjeta. Prijelaz u sljedeću prostoriju razdvaja gledatelje u dvije sobe: s glumicom Uršom Raukar koja govori o traumatskim iskustvima i plesačicom Silviom Marchig koja nam nudi usporenu plesnu izvedbu. Treći korak je ulazak u veliku sobu, namještene poput dnevne sobe (scena i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin) u kojoj četiri žene razgovaraju o obiteljskoj prošlosti. Teško je prepoznati jesu li sestre ili pripadnice različitih naraštaja, no to prestaje biti važno: njihova se sjećanja suprotstavljaju i tenzija među njima raste.
Svaka od izvođačica na jedinstveni način stvara ozračje nelagode, a posebno je učinkovita Ana-Maria Bogdanović svojim ciničnim komentarima i prezrivim pogledima, prilikom posve dobroćudnog rezanja jabuka za štrudlu. Obične, jednostavne izreke na rubu su eksplozije, pa njezina svadljiva izjava (kao osuda onoj koja je kupila jabuke), da su „jabuke tako kisele, da joj se skupljaju usta“ postaje praktički metafora poremećenih obiteljskih odnosa. U jednom trenutku čuje se pjesma (varijacija Jusićeve izvedbe „Ljubi sam, ljubi vašu kćer“) sjajnih „Singrlica“, izvanredan doprinos stvaranju atmosfere (Maja Baltić, Martina Guliš, Danijela Jurac, Željka Ložnjak, Katarina Ratkaj, Valentina Suban i Jelena Zorko; umjetnički voditelj Tomislav Jozić).
Nastavak predstave je u maloj sobi s obiteljskim fotografijama i Anjom Đurinović, a onda nas se u sljedećoj prostoriji prepušta mraku i pjevanju. Završni dio predstave je u velikoj sobi punoj misitke (video Miro Manojlović, zvuk i glazba Darko Horvat, oblikovanje svjetla Saša Fistrić), koja se posebice uspostavlja prolaskom svjetla kroz staklenke i pjevanjem fantastičnih „Singrlica“. I odjednom nastupa sklad - umjesto predbacivanja pomirljivost, umjesto neslaganja težnja bliskosti. I nakon što bijelim stolnjakom prekriju improvizirani stol, naše nas izvođačice pozivaju za stol, nude hranom i pićem – za sve ima dovoljno mjesta i razumijevanja. Pa tako i za naše dekice.